Vlak bez voznog reda

Piše: Miodrag Vlahović

Putovanje željezničke kompozicije sa parolom koja, na svim upotrijebljenim jezicima djeluje jednako "uvjerljivo", pokazalo je da beogradska politika prema Kosovu nije mrdnula sa slijepog kolosjeka na kojem se nalazi već puno stoljeće.

Voz koji su srpske vlasti pompezno odaslale za Mitrovicu nije dospio do konačnog odredišta. Razlog je prost: tako se danas ne putuje iz Srbije na Kosovo. Ukoliko je takvo šareno prevozno sredstvo uopšte trebalo da posluži za prevoz ljudi, a ne samo za skupu jednokratnu propagandu.

Ukrašena freskama iz srpskih manastira na Kosovu i mnogojezičnim natpisima da je Kosovo Srbija, željeznička kompozicija je stigla do Raške, odstojala dovoljno dugo da se odagna utisak kako su otpravitelji u Beogradu znali da će se ova "pokazna vježba" završiti tako kako je završila, i vratila se za glavni grad Srbije.

Rezultat, efekti, poruka?

Danas je jasno, poslije svih zvaničnih i drugih reakcija u Srbiji, ali i u medjunarodnim krugovima, da je neko želio da, prije svega, testira spremnost kosovskih vlasti da se odupru ovoj provokaciji. Odgovor je dobijen.

Ono što se čini posmatraču sa strane, a Crna Gora je ovdje, srećom i mudrom politikom koju je zvanična Podgorica vodila od 1997. naovamo, oslobodjena prisile da slijedi eskapade srpske politike prema Kosovu i povodom Kosova (da istaknemo: posmatraču koji se trudi da bude objektivan, kao da je, recimo, Finac ili Norvežanin), jeste da bi oni koji su smislili ovu akciju učinili i sebi i svojima bolju uslugu da su otpravili običan voz, sa običnim ljudima, iz Beograda u Mitrovicu. Još da se neko, kojim čudom, dosjetio da u vozni red stavi da je završna stanica Priština - to bi bila prava vijest za svjetske medije! I najbolja podrška srpskim sunarodnicima na sjeveru Kosova.

Ovako, zvanični Beograd nastavlja sa raznim propagandnim projektima kojima su ciljevi nejasni, a posljedice suprotne od proklamovanih.

Zamislite, na primjer, kosovske autobuse sa likom predsjednika Tačija kako jezde Srbijom, sa ćiriličnom porukom "Kosovu je nezavisno" ili "Srdačni pozdravi iz Prištine" ... da sada ne improvizujemo koliko se i kakvih ozbiljnih i šaljivih poruka može poslati na taj način. Ne bi ti autobusi daleko stigli. Iz istog razloga kao i ovaj "vlak bez voznog reda", da upotrijebimo naslov filma Veljka Bulajića iz 1959. godine.

Oni kojima je plakatirani voz (tobože) namijenjen - a to su kosovski Srbi - mogu da posmatraju ove kreativne izlive iz beogradskih daljina i da traže dublji smisao takve pokretne propagande ograničene slobode kretanja. Dje je tu boljitak za njih? Da li se o njihovim interesima uopšte razmišlja? To pitanje na Kosovu je staro jedan vijek. Unaprijed se slažemo da nije na Crnogorcima da o tome presudjuju. Ali, pitanja su tu i ovaj voz ih je, još jednom, vratio za Beograd.

(Mada, bilo je Crnogoraca na koje se ovim povodom možemo pozvati. Jednom, sada je to - davno, plemeniti i mudri Veljko Vlahović je, sagledavajući situaciju na Kosovu šezdesetih godina prošlog vijeka, utvrdio kako tamo svi treba da uče i govore i albanski jezik. Dvojezična zajednica bi doprinijela da se ljudi bolje razumiju i više poštuju. Teže je pocijepati društvo po etničkim šavovima kada se kulture prepliću. Nema segregacije ako govorite jezik i poštujete običaje i kulturu vašeg susjeda, bez obzira ko je većina, a ko je manjina. Ali, znamo da su to samo rijetki razumjeli i da niko nije poslušao tog pametnog Vlahovića. Prošao je taj voz, ne samo na Kosovu ...)

Zato je, za sve ljude dobre volje i plemenite namjere, ovo PR putovanje željezničke kompozicije sa parolom koja, na svim upotrijebljenim jezicima djeluje jednako "uvjerljivo", pokazalo da beogradska politika prema Kosovu nije mrdnula sa slijepog kolosjeka na kojem se nalazi već puno stoljeće.

Najava je to drugih akcija. Koje izazivaju reakcije. I tako redom. Balkanski problemi su tu, opet i nanovo, a svijet ima puno većih muka i izazova ...

Nesigurnost i nedorečenost evropske politike na Balkanu ohrabrila je sve koji izlaz za svoje unutrašnje probleme vide u konfrontaciji i produbljivanju starih podjela. Nije se samo Milorad Dodik osokolio u posljednje vrijeme, imamo njegovih istomišljenika i saboraca na svim balkanskim adresama, ne samo u Beogradu, Prištini i Podgorici.

Ne smije se previdjeti opasnost da naš region sklizne u novu spiralu konfrontacija i sukoba.
Zato nam trebaju, i više nego juče, državnici i pravi političari, čije će iskrene poruke i namjere razumjeti i kod kuće i na "drugoj strani".

Potrebni su nam, dakle, pravi vozovi i pravi putnici.