Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Moskovska propaganda prije početka vojnog napada RF na neku zemlju uvijek je mutila svijest svijesti svojih građana koristeći medije da bi osvajački rat ili agresija bili primljeni objeručke kod Rusa kao svrhishodni i neophodni za izbjegavanje nekog većeg zla, koje bi se desilo ako ruska vojska ne napadne svoju žrtvu u susjedstvu.
Kremlj je tako uvijek stvarao pseudo sliku da neko prijeti samoj biti egzistencije RF kao države, a vojna operacija predstavljana je, ne kao zločin prema susjednom narodu, nego kao neko blago, koje će ga uzvisiti i pomoći daljem razvoju. Za Kremlj je vrlo uobičajeno da rat nazove borbom za mir, sistematsko ubijanje civila predstavlja slučajne kolateralne žrtve, masakri mirnog stanovnostva interpretiraju se kao masovna samoubistva ili stvaranje lažnih slika zapadnih filmadžija sa ciljem kompromitacije hrabrih ruskih vojnika.
Sve ovi laži Moskovska propaganda koristila je i koristiti u informisanju svog stanovništva, a u stvari dezinformiranju sa ciljem stvaranja krive slike o svm strahotama i Zločinima koje je napravila ruska Vandalska vojska u Ukrajini. Moskovska propaganda ima svoju tradiciju dezinformisanja građana još od doba Sovjetskog Saveza. U SSSR nije bilo slobode riječi ili govora, a kamoli medija. Čitavu strukturu funkcionisanja medija kontrolisala je Komunistička partija i Zloglasni KGB. Tako da nije bilo nikakve šanse da sovjetski čovjek može dobiti informaciju koja se kosi sa oficielnom politikom. U samoj Komunističkoj stranci bio je ogroman broj ljudi zaduženih islkjučivo za sovjetsku agitaciju i boljševičku propagandu.
U svakom preduzecu, kolhozu, srednjoj školi, gimnaziji ili univerzitetu uvijek je bio zamjenik direktora zadužen za ideološka pitanja. Niko nije mogao nešto reći o stanju u zemlji, a da to ne primijeti zamjenik direktora ili sekretar ogranka Komunističke stranke. Što se tiče neoficijelnih i privatnih razgovora radnika, službenika ili nastavnika, tu je sve kontrolisao KGB, koji je imao agenturu i doušnike u svim slojevima društva, čak i privatnog života.
Pod kontrolom bili su obični ljudi, funkcioneri, crkva i posebno mediji preko kojih je formirano javno mnjenje po sovjetsko-boljševičkom obrascu. SSSR je funkcionisao kao država potpuno zatvorenog tipa. Sovjetski čovjek nije mogao slobodno putovati negdje vani. Čak i unutar zemlje bilo je mjesta zabranjenih za posjetu. Uglavnom su zabranjeni bili gradovi gdje su proizvodili najnovije naoružanje ili koristili moderne tehologije i nauku, opet u vojne svrhe.
Do 1961. godine seljaci kak nijesu omali pravo na posjedovanje ličnih karata, da ne bi mogli nekud otputovati iz mjesta svog stalnog boravka. U to doba SSSR se ideološki borio sa cijelim svijetom kapitalizma i zbog zatvorenosti zemlje kao i agresivne propagande dosta dugo se branio od prevage demokratije i građanskih sloboda koje je bio proglasio kao izum trulog zapadnog društva. U stvari sadašnja Moskovska propaganda nije se daleko odmakla od sovjetskih klišea, makar je modernizovala svoj aparat informacionog nasilja i prilagodila savremenoj dobi funkcionisanja informacijskog društva.
Ako su u sovjetsko doba relativno slabog protoka informacija na međunarodnom polju sovjetska televizija, radio i štampa mogli lako i jednostavno uskraćivati informisanost sovjetskih ljudi, da informacije spolja ne bi remetile njihov svjetonazor, sada je to gotovo nemoguce. Zato je sada Moskva pronašla jednostavnu formulu kako i dalje diktirati svojim građanima način shvaćanja dobijanih informacija.
Ruske info-agencije i televizijske stanice sada ne blokiraju informacije iz svijeta, ali uvijek daju svoj komentar na zbivanja. Ako je ruski vojnik ubio ukrajinskog civila, onda je to bilo u okršaju sa nacistom; ako je ruska artiljerija srušila nekoliko višespratnica u ukrajinskom gradu, onda su to, zapravo, uradili domaći nacionalisti; ako je bio masakr u Buči, onda to montaža britanske (čak ni ja ne mogu pretpostaviti zašto baš britanske, a ne francuske ili američke) televizije. Ako se ukrajinska vojska drži u borbama za Mariupolj, onda je to stoga što je Kijev pod prijetnjom smrti zabranio predaju...
I tu se stvarno treba svakodnevno boriti sa ovima lažima, konstrukcijama, izmišljotinama. To nije lako, ali ipak postoji samo jedna istina, iako laž može imati i stotinu lica. Nije čudo što je Kremlj sada odlučio da, kao i u sovjetsko doba, pošalje u svako preduzeće, univerzitet, državne ustanove svoje političke komesare koji kontrolišu kako domaće društvo prihvata informacije o ruskom ratu u Ukrajini, nazvanom specijalne vojne operacije. Moskva vjeruje da ako nazove rat vojnom operacijom, onda neće plaćati reparacije, odgovarati za ratne Zločine, a najbitnije joj je da u očima svog naroda ne bude prepoznata kao zemlja agresor.
Tako da poslje završetka ovog krvavog i teškog rata međunarodna zajednica mora ne samo suditi ratne Zločince iz Kremaljskog političkog vrha, nego i uraditi detoksikaciju čitavog ruskog društva koje je zatrovano tokom posljednjih dvadeset godina. Rusija će bez realizacije plana dePutinizacije opet ostati opasna zemlja za čitavu međunarodnu zajednicu, zbog svoje agresivnosti i društvene pomutnje.
Danas je godišnjica Černobiljske katastrofe. U aprilu 1986. sovjetska propaganda jednostavno je ćutala o katastrofi planetarnog karaktera. Da nije digla uzbunu Švedska, koja je na hiljade kilometra od Černobilja, Kremlj još zadugo ne bi obavještavao građane SSSR o nuklearnoj opasnosti. Tada je sloboda medija u Švedskoj pobijedila sovjetsku propagandu, koja je konačno propala za nekoliko narednih godina, kad su otvorene sovjetske granice i svaki sovjetski građanin, putujući u inostranstvo uvjerio se u koliko siromašnoj zemlji on živi.
Prije mjesec Černobilj je bio pod opasnom ruskom okupacijom. Ruska vojska čak do kraja nije razumjela šta ona radi na nulkearci i koliko je personalno opasno kršiti propise rada. Najpametnije št su ruski vojnici napravili bilo je što su počeli kopati rovove pored Črnobilja, u potpuno zatrovanom mjestu. Vjerovatno je da će svi oni umrijeti od visoke doze za ljudsko oko nevidljivog zračenja. Tako i Moskovska propaganda nevidljivo ozračuje tijelo ruskog društva, koje od tih posljedica takođe umirati ali u duhovnim mukama. Ignorisanje masovnih ubijstava pripadnika ukrajinskog naroda koje čine ruski vojnici dugo će biti stravičan dokaz zabluda cijele nacije.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR