I to je Cetinje

Za Antenu M piše: Sanja Orlandić

Kad je u toku prošle godine u Cetinjskom manastiru njegovim namjesnicima palo na pamet da na mjestu Njegoševe štamparije unutar manastira postave pločice i opreme kupatilo kako bi, po riječima lokalnoga popa, “turisti mogli da operu ruke”, śeđela sam sa strane i mislila kako mi nikad kao turistkinji nije palo na pamet da pitam mogu li da operem ruke u Notre Damu ni Aja Sofiji i kako su čudni ti putevi gospodnji u kojima narušavaš objekat star nekoliko vjekova da bi turista oprao ruke.

No, ne pominjem taj događaj zbog nasumičnog toka misli, nego zbog onog što je uslijedilo. Naime, dok se okupljena grupa građana protivila započetim radovima i čekala inspekciju da stigne, naišla je ekskurzija učenika osnovnoškolskog uzrasta. Predvodio ih je profesor koji je zastao ispred okupljenih građana i pitao ih čekaju li red da uđu, da i on s učenicima pričeka. Jedan iz mase odgovori mu: “Ajde ti slobodno, mi ti čekamo evo 100 godina, imamo kad”. Eto to je Cetinje, ono iz priče i ono iz stvarnosti i cetinjski humor, poznat širom bivše Jugoslavije, koji svoju gorčinu pretače u smijeh.

Niko od okupljenih građana ne pitaše profesora ni ko je, ni odakle je, niti brojaše krva zrnca učenicima, ni sve ono što ovih dana silno spočitavaju Cetinju, u pokušaju diskreditacije građanskoga aktivizma oličenog u svakodnevnim šetnjama za Ukrajinu i nespretnom pokušaju getoizacije Grada Heroja. Kad su iste te večeri iz drugog grada stigli tipovi kojima je krst o vratu i retrovizoru jedini dokaz vjere da navodno odbrane Cetinjski manastir od Cetinjana, ispraćeni su vrlo brzo a da nikome ni dlaka s glave nije falila. I to je Cetinje, ono iz priče i ono iz stvarnosti, oslikaće te kako te je viđelo i ostaće da se smije čista srca jer ti nije naudilo.

No, slika toga dana u medijima izgledala je posve drukčija. Na snimku sačinjenom iznutra izgledalo je kao da nekoliko Cetinjana na porti manastira ničim izazvano pokušava nasilno da uđe, izgovarajući dosta ružnih riječi popu koji ih sprečava. No, istina je zapravo bila da su okupljeni građani satima mirno stajali ispred čekajući inspekciju, dok je porta manastira sve vrijeme bila otvorena.

Kad je u kasnim popodnevnim časovima inspekcija konačno stigla, predstavnicima građana nije bilo omogućeno da uđu na sastanak no im je rečeno da sačekaju ishod ispred. Tada je pop krenuo da zatvori vrata porte, na što su građani reagovali i više puta ga lijepo zamolili da im ne zatvara vrata od njihove svetinje ispred nosa. Praveći se da ih ne čuje, nastavio je da ih zatvara i u tom je trenu nekolicina njih potrčala uz stepenice i rekla mu – ne može. Ostala su otvorena. Inspekcija je saopštila da su radovi obustavljeni do daljnjeg. I to je Cetinje, ono iz priče i ono iz stvarnosti, do jedne granice će biti pristojno, a kad se prevrši mjera pokazaće zube.

Dosta je vode proteklo u prethodne dvije godine. Dosta je bilo povoda i dosta skupova. Bilo je suza od smijeha, suza od tuge i suza od suzavca. Ali jedno je konstanta, a čini mi se da uporno izmiče tumačima zbilje, svi incidenti koji su se za to vrijeme desili, a mogu se nabrojati na prste jedne ruke, bili su čin pojedinaca i naišli na oštre kritike svih, dok su s druge strane oni zvanična retorika svetosavskog pokreta. Ne postoji adekvatna reakcija na provokaciju, niti je ovo njihov pokušaj pravdanja već puko isticanje činjenica jer je svako njihovo izjednačavanje besprizorna manipulacija.

Pomenuću samo neke: Tompson nikad nije pušten s razglasa ni na jednom zvaničnom skupu na Cetinju, pušten je s nečijeg mobilnog telefona u kafani nakon skupa 3. septembra, što se uporno pokušava podmetnuti kao da su ga slušali svi okupljeni ili su se okupili da ga slušaju, iako je više puta od brojnih građanskih aktivista apelovano na pojedince da takvim pjesmama nije mjesto na Cetinju. S druge strane, nezvanična himna litija, čiji stihovi sadrže teritorijalne pretenzije i narušavaju multietnički sklad, s razglasa se orila po svim crnogorskim gradovima i od nje se niko nije ogradio niti u njoj vidi nešto sporno.

Na jutjub kanalu izvođačice te novokomponovane poskočice, možete pronaći pjesmu i spot u kojem maloljetno dijete recituje “da mu Šiptar preti da će svi Srbi umrjeti”, čime se takođe niko nije pozabavio. Kad je u toku prošle godine na nekom manjem okupljanju, jedan momak opsovao majku vicepremijeru, ističući vjersku pripadnost, danima se pisalo o tome i ogradili su se svi koji su ikad i riječ napisali protiv tadašnje vlasti. Međutim, kad se s razglasa ispred podgoričkog hrama obratio pop s kletvama da ćemo gledati kako nam se “seme” zatire, niko se od brojnih glasnih podržavalaca litija, a ni “nezavisnih posmatrača” ni jednim slovom nije ogradio niti ih kritikovao.

Crna četnička zastava s kosturom dio je takođe zvaničnoga repertoara svih okupljanja bliskih Crkvi Srbije, dok se ona prečesto poredi sa zelenom zastavom na crnogorskim skupovima, što je takođe manipulacija. Zelena zastava nije istorijska zastava bilo kojega pokreta, nastala je 90-ih godina na Cetinju tako što je na zelenu podlogu stavljena spomenica Božićnog ustanka, simbolizujući pokret koji se nakon 1918. borio za pravo, čast i slobodu Crne Gore.

No kako mnogima smeta taj dugo skrivani dio crnogorske istorije, dośetili su se staviti zelenu zastavu u kontekst kolaboracije prvaka federalista s četnicima i okupatorima u toku II svjetskog rata, što je svjesno podmetanje jer istorijske činjenice govore da su tada zelenaši djelovali pod trobojkom. Uostalom, zastava se nazvala gaetušom – ne po saradnji s fašistima (jer bi je u tom slučaju baštinila Crkva Srbije čiji je mitropolit Joanikije I bio najvatreniji pristalica fašista i nacista) no po muci koja je crnogorsku vojsku stanila u Gaetu.

Kad nema dovoljno materijala za izvrtanje činjenica, ne zaobilazi se ni besprizorno podmetanje. Tako su od nemoći pred građanima Cetinja koji istrajno šetaju za Ukrajinu, docrtali simbole na panelima koje su nosili, kako bi ih prikazali kao fašiste. Jedno od najbrutalnijih podmetanja odigralo se 5. 9. kad je bivši premijer tvitnuo da je na policiju bačen Molotovljev koktel što je bio povod za napad policije na građane.

Iako se kroz nekoliko sati ispostavilo da je informacija lažna, niti se ko izvinio niti je ko odgovarao. Premalo je prostora da bi se nabrojila sva podmetanja u vezi s Belvederom, dovoljno je još samo pomenuti “pucanje na policiju”.

Da podmetanje nije novost, pokazuje i scena iz vremena litija kad su političari lansirali sliku bebe u kolicima s glavom oblivenom krvlju, tvrdeći da se krenulo na najsvetije – đecu, u pokušaju da mobilišu što više stanovništa da im se priključi. Iako se kroz nekoliko sati pokazalo da je iskorišćena slika preuzeta s interneta, nije mi poznato da je iko odgovarao za postavljeni sadržaj.

Kamenovanje, samo po sebi zvuči užasno, kamenovanje đece zvuči još užasnije. No, nakon nekoliko dana od posljednjih dešavanja i smišljenih provokacija na Cetinju, više je nego jasno da nikakvog organizovanog kamenovanja nije bilo, već da su veći incidenti upravo spriječeni pribranošću Cetinjana. Koji je pojedinac i kad bacio kamen na autobus, na nadležnim je organima da ispitaju, otkriju i objave.

A Cetinjani će nastaviti da strpljivo čekaju pravdu i odolijevati novim pokušajima provokacije. Mislili su da će pravdu dočekati nakon 2006. no ograda ispred manastira nije se dala. Godinama je postajala sve duža i jača, a vrhunac jačine dostigla je 2021. u toku “prve demokratske vlade” i ispraznih političkih pokliča “narod se pomirio”.

Za sve te godine, čekajući pravdu, manastiru od Cetinjana niko nije naudio niti je to kanio, (naravno, ako ne računamo popa koji pravi lavabo), jer tamo počiva svetac Petar, malo više cetinjski no ičiji drugi. Nijesu Cetinjani naudili ni domaćima, ni turistima, ali ni građanima suśednih republika već su 90-ih jedini glasno i jasno digli glas protiv rata i osvijetlili mračnu stranu crnogorske istorije.

Ako ste se 2006. zapitali kako to da se svi oko vas diče da su 90-ih bili na skupovima na Cetinju, a brojke govorile da ih nije moglo biti baš toliko, jasno je danas. Mnogi su zapravo stajali sa strane, ismijavali i podmetali, a kad je postalo sigurno, izmiljeli da se okite slobodarskom tradicijom.

Izmiljeće opet, zato je važno ostaviti poneko svjedočanstvo đe su bili, što su radili i koga su podržavali kad nije bilo lako nositi se s propagandnom mašinerijom rusko-srpskog sveta. A mi se ostali, vođeni antifašističkim i slobodarskim vrijednostima na kojima smo obnovili crnogorsku nezavisnost 2006. godine, vidimo na Belvederu 9. maja. Jer to je Cetinje, ono iz priče i ono iz stvarnosti.