Klerofašistička himna

Za Antenu M piše: Aleksandar Sekulović

U namjeri da po svaku cijenu spriječe formiranje nove vlade Crne Gore ultra-desničari su krenuli u oštru kampanju destabilizacije države, ne hajući mnogo za pravne i moralne norme.

Pojačana je do maksimuma tradicionalna verbalna agresija prema protivnicima, potpuno je blokiran rad parlamenta koji je, u doba kriminalne i štetočinske vlade Zdravka Krivokapića, inače bio marginalizovan, podnijete su krivične prijave protiv poslanika koji su tražili sazivanje parlamenta, nastavilo se sa rasipničkim trošenjem budžetskih sredstava i, uopšte, činilo sve u stilu devize „poslije mene potop“.

A da bi Crna Gora bila pogođena u srce ultradesničari su na brojne adrese, naročito na adrese škola, poslali lažne dojave o podmetnutim bombama, što je njihova ministarska prosvjete Vesna Bratić hitro iskoristila da naredi obustavu rada škola ne bi li pokazala kako bez nje i njenih u Crnoj Gori ništa ne može da funkcioniše.

Na kraju je četnički miljenik Marko Kovačević zvani Šubara, koga je na poziciju gradonačelnika Nikšića ustoličila vlada Srbije kroz poznatu tabloidnu i finansijsku operaciju „Bitka za Nikšić“, smislio paklenu provokaciju: poslao je na Cetinje autobus sa izletnicima i djecom kako bi pred cetinjskim manastirom igrali kolo i pjevali „Veseli se srpski rode“.

Grupa ogorčenih građana Cetinja nasjela je na ovu provokaciju i kamenovala autobus. Ali, taj benigni incident, u kome niko nije povrijeđen i koji je imao samo simbolično značenje, bio je dovoljan ultra-desničarima da histerično zavrište i cio događaj predstave kao smak svijeta u koji će nova vlada odvesti Crnu Goru.

Na račun građana Cetinja i Crnogoraca uopšte izrečene su najružnije uvrede a jedan od zapenušanih ultra-desničara, izvjesni Goran Danilović, uspio je čak i da postavi pitanje šta je to sporno u pjesmi „Veseli se srpski rode“ i koji dio te pjesme se vama, tj. Crnogorcima, ne sviđa.

Na to pitanje valjalo bi odgovoriti bez obzira što se začuđeni Danilović pravi nevješt kao da ne razumije o čemu se radi.

Što se mene lično tiče, nemam ništa protiv te pjesme, iako mi se ne sviđa. Takođe, nemam ništa protiv slogana „Za dom spremni“, jer je svako od nas svakako spreman da brani svoj dom, kuću ili domovinu svejedno, a neki su spremni i život da daju za njega. Dodaću i to da nemam nikakvu averziju ni prema pjesmi „Lili Marlen“, šta više baš mi se sviđaju i tekst i melodija, naročito u interpretaciji Marlen Ditrih.

Problem je, međutim, u tome što je slogan „Za dom spremni“ bio ratni poklič ustaškog pokreta pa svako pominjanje tog slogana izaziva mučno sjećanje na surove ustaške zločine i dovodi, blago rečeno, do uznemiravanja javnosti.

Problem je takođe u tome što je pjesma „Lili Marlen“ bila nezvanična himna nacističkog Vermahta, čiji su je vojnici veselo pjevali nakon što bi spalili neko selo i pobili sve njegove stanovnike, te je stoga, onoga ko se sjeća tih zločina, nemoguće uvjeriti da je pjevanje te pjesme danas motivisano muzičkim razlozima a ne veličanjem nacističkih zločina. Zbog toga su i ta pjesma i ustaški slogan protjerani iz javnog diskursa kako ne bi bili simboli želje za povratkom tog zlog vremena.

Isti je slučaj i sa pjesmom „Veseli se srpski rode“. Ona je postala nezvanična himna velikosrpskog klerofašizma, na isti način kao što je to 90-ih godina bila, danas skoro zaboravljena, pjesma „Ko to kaže, ko to laže“. Obje ove pjesme se ne pjevaju iz muzičkih već iz političkih razloga, sa jasnom namjerom da se provociraju susjedni narodi i da im se uputi prijeteća poruka, pa stoga najmanje što se može učiniti jeste da se i jedna i druga protjeraju iz javnog diskursa.

Sve je ovo toliko očigledno da mu nije potrebno nikakvo objašnjenje. A posebno je nepotrebno objašnjavati vrhunski kukavičluk velikosrpskih klerofašista u Crnoj Gori kada djecu koriste u političke svrhe, kada djecu uče da mrze druge narode i državu u kojoj žive i kada iza djece kriju svoje nečasne namjere.