Henri Kisindžer - dobrovoljni davalac ukrajinske zemlje Rusiji

Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko

Na međunarodnom forumu u Davosu oglasiio se poznati Henri Kisindžer i neki njegovi sljedbenici sa američkih univerziteta, koji smatraju da Ukrajina mora sa Rusijom sklopiti mir čak i pod uslovom da žrtvuje dio svoje teritorije! Tako je, napokon, postalo jasno ko je inicirao proruske članke u New York Times-u i drugim poznatim američkim medijima.

Apsolutna većina učesnika te diskusije u Davosu takvu je poziciju g. Kisindžera oštro kritikovala. Pa, ipak, moramo razmotriti niz činjenica, zbog toga što bivši državni sekretar SAD (sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka) još ima svojih pristaša i u Evropi.

Politika pacifikovanja agresora dosta je poznata u istoriji međunarodnih odnosa. Posljednji i katastrofalan primjer njezine nesposobnosti djelovanja bio je 1938. kada su Francuska i Velika Britanija pokušale ustupcima nacistima izbjeći rat sa Hitlerom, koji je preuzeo Sudetsku regije, dio Čehoslovačke države.  No, taak dogovor Parisa, Londona i Berlina, sklopljen u Minhenu nije zadovoljio i Hitlera i zaustavio njegovu agresiju u Evropi, nego su ga, naprotiv, podstakli u realizaciji ideje stvaranja Trećeg Rejha, koji je trebalo da obuhvati pola kontinenta. London i Pariz pokazali su slabašnost koju je odmah nanjušio firer, krenuvši dalje u osvajački pohod, koji je rezultirao početkom velikog i krvavog Drugog svjetskog rata.

Praktički iste stvari predlaže danas Henri Kisindžer sa svojim timom i modelom za smirivanja Moskve.

Interesantno je da je te 1938. petnaestogodišnji Kisindžer sa svojom porodicom morao bježati iz iste Bavarske, na insistiranje njegove majke, koja je jasno vidjela da politika popuštanja Hitleru ne donosi ništa dobro za Jevreje u Njemačkoj. Tako su oni uspjeli izbjeći posljedice strahotne politike Holokausta, koju je pripremio Hitler i njegovo okruženje. Mogli bismo ovdje staviti tačku na lekciju kako nepoznavanje istorije ne oslobađa odgovornosti, ali bih, ipak, htio da se osvrnem malo dublje na Kisindžerov stav.

U principu nema ništa lošeg pokušati izbjeći veliki rat nevojnim načinom ili pregovorima. Čak to je racionalno i u većini slučajeva situacija lošeg mira bolja je od dobrog rata. Ali sadašnji razvoj događaja apsolutno nije prikladan za ovakav način razmišljanja. Još jednom, zato, vratimo film na razloge koji su doveli do sadašnje ruske agresije.

Prije svega na ideologiju rusizma – ruskog fašizma koja se počela aktivno propagirati u Rusiji na televiziji i društvenim mrežama od 2005. u čije je stvaranje lično bio upleten Vladimir Putin, koji postavio zadatak širenja vojnog, političkog i ekonomskog uticaja RF u svom susjedstvu, Evropi i mnogim dijelovima svijeta. Ideologija rusizma koja korača ispred ruske ratne mašinerije sa svojom light verzijom ruskog svijeta, ne može ne rezultirati ogromnim promjenama nabolje u načinu razmišljanja Kremlja i čitavog ruskog društva. To društvo je sada opasno zaraženo virusom agresije, vlastite veličine i nekakve mesijanske uloge gdje rat zauzima važno mjesto u realizaciji politike vraćanja ruskog utjecaja na međunarodnoj areni.

Iako se to sasvim ne kosi sa principima međunarodnog prava, vanjskim obavezama Moskve prema bilateralnim ili multilateralnim sporazumima, to ne sprječava Rusiju u realizaciji svoje politike. Ljetos je Kremlj došao do zaključka o slabljenju SAD zbog katastrofalnog načina povlačenja iz Afganistana i ostavljanja na cjedilu svih ljudi te zemlje koji su povjerovali u snagu demokratije. Drugo, Moskva je nanjušila slabašnost i neodlučnost NATO, posmatrajući kako Alijansa sprovodi svoju politiku u posljednje nekolike decenije i zato je pripremila manevar radi dobijanja ustupaka od NATO i SAD u politici bezbjednosti i strateškog naoružanja u Evropi.

Ali ako se sjećate, krajem 2021. Alijansa je odgovorila negativno na zahtjev Moskve. Nakon toga Kremlj kreira utisak svog punog razočaranja i nezadovoljstva, ali i neskrivene agresivne želje da do ustupaka dođe okupacijom Ukrajine.

Za svoje građane Putin igra duplu predstavu: navodno, treba uništiti fašizam u Ukrajini (kojega, za razliku od Rusije, ovdje nema), dok, sa druge strane, rusku javnost ubjeđuje kako je Ukrajina kolateralna žrtva u okršaju Rusije sa trulim Zapadom. Takve su polazne pozicije Kremlja, koji jednostavno pljuje na sav sadašnji međunarodni poredak.

Rusizam i međunarodno pravo razlikuju se kao noć i dan i Putin se sa svojim čoporom sljedbenika odlučio za napad, ne samo na Ukrajinu, nego na sve postojeće međunarodne odnose. Snagom prava prisiliti Kremlj da zaustavi vojnu agresiju, nije moguće! Zato preporuka Henrija Kisindžera da Ukrajina, ako bude trebalo, žrtvuje dio svoje teritorije radi postizanja sporazuma o miru, apsolutno je apsurdna. Jednako kao što je bila pozicija Parisa i Londona 1938.

Ako bivši državni sekretar želi da testira na američkom društvu plodotvornost teritorijalnih ustupaka Moskvi, onda neka predloži vraćanje Moskvi Aljaske, koju su SAD kupile za male novce od Rusije 1867. Ruski narod, opijen rusizmom tu trgovinu i sada smatra nepravednim činom. 

No, svi mi dobro razumijemo šta bi u SAD mogao da očekuje Henri Kisindžer kad bi se usudio da predloži takvu vrstu borbe za mir.