Zapadu je sve je jeftinije od čizme ruskog vojnika na njihovoj zemlji

Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko

Ruska Federacija ozbiljno prijeti susjednim evropskim zemljama mogućom vojnom invazijom na njihovu teritoriju. U ruskom parlamentu – Državnoj Dumi registrovan je nacrt Zakona o nepriznavanju izlaska iz Sovjetskog Saveza Litvanije, Letonije, Estonije i Ukrajine!

Baltičke zemlje uvijek su bile potencijlna meta Moskve za vojni napad. Ali u devedesetim godina prošlog vijeka moć ruske vojske nije bila na odgovarajućem nivou. U doba predsjednika Borisa Jelcina svjetske cijene nafte i plina još su bile na niskoj razini. To je bio odlučujući faktor raspada Sovjetskog Saveza, koji jednostavno nije bio u mogućnosti da finansira mnogo socijalnih programa.

Državni budžet praktično nije mogao plaćati izdatke za izdržavanje državnih službenika, učitelja, vojske... SSSR je morao zbog financijskih razloga donijeti odluku o povlačenju svoje ogromne okupatorske vojske iz centralne Evrope, prije svega iz Istočne Njemačke – DDR, gdje je bila smještena najveća vojna sovjetska snaga van granica Sovjetskog Saveza. To je bila "Grupa Sovjetske vojske u Germaniji" (GSVG), koja brojala 360 hiljada sovjetskih vojnika i najnapredniju vojnu tehniku. Ona je kontrolisala čitavu DDR i bila uperena u zemlje članice NATO kao najjača udarna moć.

Sto dvadeset hiljada sovjetskih vojnika bilo je stacionirano u Čehoslovačkoj. Ova vojna grupacija zvala se Centralna Grupa Sovjetske vojske. Još sto dvadeset hiljada sovjetskih vojnika bilo je raspoređeno u Mađarskoj. Ona se zvala Južna Grupa Sovjetske vojske. I napokon u Poljskoj, koja nije imala direktnu granicu sa zemljama zapadnog svijeta bilo je smješteno manje ratnika i tenkova – osamdeset hiljada sovjetskih vojnika, koji su bili raspoređeni u Sjevernoj Grupi Sovjetske vojske.

Rumunija i Bugarska, koje su takođe pripadale bloku država članica Varšavskog ugovora, nijesu imale stacioniranih sovjetskih vojnika. Doduše, Rumunija je bila u dosta zategnutim odnosima sa Moskvom. Domaći komunistički diktator Nikolae Čaušesku nije bio sklon da se previše veže za Moskvu, smatrajući to preopasnim za budućnost vlastite zemlje. Kad je Čaušeskua smijenio rumunski narod, počev od događaja u Temišvaru (1989.) u to su bili upleteni prsti sovjetskih obavještajaca, koji su po naredbi iz Kremlja puno pomagali "narodnoj revoluciji".

Bugarska je, pak, bila i previše vezana za Kremlj - politički, vojno, ekonomski. Sofija je bila je spremna da u svakom trenutku ispuni bilo koji zadatak koji jog da Moskva. Tada je u SSSR bilo je petnaest sovjetskih socijalističkih republika, koje su se poslije rascjepa Sovjetskog Saveza osamostalile u nezavisne države. Još u doba socijalizma Bugarska je imala nadimak šesnaeste sovjetske republike. Postojala je, čak, izreka da ¨kokoš nije ptica, a Bugarska nije iza granica¨, u smislu da ta zemlja nije inostranstvo za SSSR.

Tako povlačenje sovjetske vojske iz centralne Evrope nije bio samo politički korak komunističke administracije Mihaila Gorbačova. Ovaj proces političkog detanta, koji je obuhvatio odnose između Sovjetskog Saveza i SAD, a takođe i zemlja Zapada, bio je rezultat ne toliko pregovora o neophodnosti smanjivanja naoružanja i vojnih snaga u Evropi, koliko ekonomskih problema u koje je zapao SSSR. To je bila smišljena energetska strategija Washingtona i zapadnih saveznika o smanjenju svjetskih cijena nafte i plina od čije je prodaje na međunarodnom tržištu Moskva mogla da finansira većinu socijalnih i privrednih programa. SSSR je zbog pada svjetskih cijena energenanta čak morao povući vojsku iz Afganistana. Taj rat koštao je puno više novaca nego šta je bilo u budžetu sovjetske države, koja je 1989. jednostavno morala povući svoju okupatorsku vojsku, koja je za deset godina rata ubila milion avganistanskih civila.

Tako da američki i evropski stratezi dobro razumiju da bi se Rusija zaustavila u vojnom napadu, treba je udariti nevojnim sredstvima, treba udariti na glavni izvor finansiranja ruskog budžeta, koji se puni isključivo od novaca od prodaje nafte i plina. Zbog pada svjetskih cijena nafte i plina Sovjetski Savez morao je povući vojsku od gotovo sedamsto hiljada vojnika iz Istočne Njemačke, Čehoslovačke, Mađarske i Poljske, a takođe završiti desetogodišnji krvavi rat u Avganistanu.

Moskva je svojevremeno odlučila da napadne Avganistan kad su cijene nafte i plina bile na vrhuncu, a svoju je vojsku povukla kad su te cijene na svjetskom tržištu bile srušene. Nije, stoga, čudo da su glavne stavke u politici evropskih sankcija prema Rusiji nafta i plin. Ako uspiju pritisnuti Moskvu i izbjeći punjenje ruskog budžeta ogromnim prilivom evropskog novaca, onda će Kremlj, jednostavno, biti primoran da završi rat.

Ali za ovo zna i Moskva. Ona puno manevriše i ne daje mogućnost da svjetske cijene nafte i plina padnu. Svojevremeno je Rusija uspjela pripomoći finansiranje mnogih zapadnih političara i dovesti zapadnu ekonomiju u snažnu zavisnost od isporuka ruskog plina i nafte. Takvi političari i blokiraju naftni i plinski embargo RF. Ako ne uspije embargo na ruski plin i naftu, sasvim je izvjesno da će se napad na Ukrajinu širiti i na obližnje evropske zemlje. Tada ostaje samo jedna opcija koja će zaustaviti rusku vojsku – isporuka Ukrajini najsavremenijeg oružja, u velikim količinama.

Moramo priznati da bi i to bilo puno jeftinije nego da prljava čizma ruskog vojnika dođe u Zapadnu Evropu.