Piše: Jovan Nikolaidis
Uprošćeno, svu istoriju Crne Gore dijelio bih u dvije epohe: dukljansku, mitološku, i srbocrnogorsku, epsku. Ako u prvoj epohi, osim viševjekovnog miješanja katolicizma i pravoslavlja, ilirskog i grčkoromejskog, identitet i ne postoji, jer ga na se posve preuzima vjerska pripadnost: vizantijska ortodoksija ili papinska dogma - u drugoj epohi, koju sve više ideološki konstruišu i strani uticaji i drastične kulturološke mijene sa zapada i sjevera, identitet se formira i kao islamska enklava. Sa zapada (od klasicizma do kasnog romantizma) stižu rijetki emisari-stranci u ove krajeve i nalaze egzotiku o kojoj pišu sa zanosom, a sa sjevera i istoka zapljuskuju gore crne vaseljensko-svetosavske hagiografije i ruska darovanja gladnom puku. Sve je očitiji srbofilski konstrukt dinastije Petrovića.
Oni su epsko počelo i tragični kraj herojskog u crnogorskom biću. Sa njima i pojam o identitetu biva eksplicitniji i agresivniji. Dodatnu složenost (a danas ćemo konvencionalno potvrditi: i bogatstvo) po naše identitete donijelo je otomansko nadiranje, kad se, uglavnom s rubova male teritorije crnogorske, konvertitstvo u islam definiše, kod jednih kao izdaja, kod drugih kao civilizacijski dobitak. Već možemo govoriti o crnogorskom multikulturalizmu, ne hajući za cinične poštapalice zluradih o našim posebnostima koje nam zlotvori ni do danas ne priznaju.
Socijalno raslojavanje, posjed i zanati, uslovljavaju postepeno sazrijevanje identiteta više zajednica. Već imamo, od mora do polja kosovskog, i od sandžakata do kasnobogumila, unutar jedne geozone: Arnaute, Srbe, Crnogorce, Muhamedance, Bošnjake, Ere, Latine, Bugare-Makedonce, Jehudije, Romeje i Aromeje, Mađupe... To su još uvijek zajednice koje većinom definiše žig određene vjere (ili, rjeđe: bezvjerstvo-paganstvo), ali još ne i etničko obilježje. Sve to opijeva (dakle: slavi), epska pjesma i kolektivni zanos uz nju, gusle javorove, čiftelija i saz, kapa i fes, džeferdar i medalje.
Postepeno ali neumitno, ovakav antropološki instrumentarij donosi među stanovništvo raskole, na one koji su ’bliži’, draži, bratskiji, i na one ’dalje’, ostrvljene; poturice sa sjevera i većinski katolički živalj Boke, kao kasnovenecijanska predstraža. Prepozaju se getoizirani prostori ali i mješovite zajednice, stočari-katunjani, ratnici i čeljad iz sokaka. Varoši i sela, ograđa i katuni, primorske utvrde i mahale. U takvim naseobinama sve su brojniji primjeri suživota. Jača respekt između više grupacija, žitelja jedne teritorije. Krvava istorija i dramatični izazovi vape miroljubiva rješenja. Zajednice manjina među većinom i većina sa manjinom u sebi, i - u potonje: građanstvo i osviješćeni pojednici, nasuprot umirućem plemenskom.
Crnogorstvo-jugoslovenstvo: utopijska želja ili realna perspektiva? Identiteti Crne Gore u Evropskoj Uniji (ustav građanske države), navike predaka i kompromisi novih stanovnika u suživotu zajednice i naroda. Pa dokle se stigne.
Treba smiriti i pomiriti šaroliki narod Crne Gore!
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR