Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Evropska komisija potpuno podržala prijedlog o davanju Ukrajini statusa zemlje kandidata na članstvo u Evropskoj Uniji. Za Kijev to je istorijski događaj makar još trebamo sačekati glasanje na zasjedanju Evropskog Savjeta 23.-24. juna, kad će o ovoj odluci će glasati svaka zemlja. Ali poslije stručnog mišljenja EK, oficijelne podrške Ukrajini u toku zadnjeg boravka u Kijevu predsjednika predsjedavajuće u EU Francuske, kancelara najutjecajnije zemlje EU Njemačke, predsjednika vlade jedne od najvećih evropskih zemalja Italije, a takođe i predsjednika Rumunije, vidjećemo da li se može neko usuditi da glasa protiv ukrajinske kandidature. Glasanje protiv značilo bi otvorenu podršku Moskvi, koja je uvijek govorila Kijevu da će ga Evropa na kraju prevariti. Svi mi nadamo se da neće. Još je ostalo nekoliko dana da vidimo ima li u EU skrivenog petokolonaša.
EK, takođe, podržala je kandidature Moldavije i Gruzije. Ove dvije zemlje od početka ruske vojne invazije na Ukrajinu nijesu se priključile evropskim sankcijama prema Rusiji. Ali, kad je malo kasnije Kišinjev saznao za ruske planovi da dođe sa svojom vojskom u Moldaviju, odluka o uvođenju sankcija brzo je bila donesena u nacionalnom parlamentu. Tbilisi se još opire takvom rješenju. To je malo čudno kad znaš da je ruska vojska 2008. upala u gruzijsku pokrajinu Južna Osetija, isprovocirala gruzijsku stranu na granatiranje svojih zauzetih položaja i poslije punom vojnom snagom udarila u pravcu Tbilisija. Gruzijska vojska nije bila u stanju opirati se nadmoćnim ruskim postrojbama, koje su za jedan dan stigle u predgrađe Glavnog grada ove zemlje.
Francuska je pokrenula posredovanje u sklapanju mirnog ugovora i izbjegavanja poniženja Gruzije da ruska vojska zauzme Glavni grad. Cijena ovog mira za Tbilisi bila je – okupiranje i secesija Južne Osetije. Gruzija ostala bez jednog važnog komada svoje teritorije, kao prethodno Abhazije koju su uz pomoć Moskve 1994. oduzeli od Tbilisija. To su bili snažni ruski udarci na teritorijalni suverenitet Gruzije, zato nije jasno zašto ova zemlja ne želi podržati evropske sankcije.
Politički Tbilisi sada smatra krivim za gubljenje Južne Osetije bivšeg predsjednika zemlje Mihaila Saakašvilija. Oni su uvjereni da Saakašvili nije vojno odgovorio na provokacije ruske vojske, koja upala u južnu Osetiju, možda bi ova pokrajina i ostala u rukama Tbilisija. Ima tu neke racionalnosti. Ali sada kad je ruska vojska dugo čekala pripremljena za napad na Ukrajinu i napravila desetke provokacija prema Kijevu i nije dobila odgovor ukrajinske strane, to nije spriječilo Kremlj da vojno krene preko tuđe granice. Tako i u slučaju 2008. i da Gruzija nije vojno odgovorila na ruske provokacije, prelazak granice nagomilanih oružanih snaga RF bio je samo pitanje kratkog vremena.
Ali Gruzija sada ostaje pri svojem mišljenju, pa čak ni poslije obraćanja ukrajinske strane još nije podržala sankcije Moskvi. Da li ćemo imati novi problem u jedinstvu evropske politike prema Rusiji, ostaje da vidimo za nekoliko dana. Ali sigurno je da Tbilisi mora biti svjestan kako poslije dobivanja statusa zemlje kandidata za članstvo u EU čitava vanjska politika mora biti potpuno usuglašena sa stavovima Brisela. Ako ne, onda ne može ni sanjati o eventualnom učlanjenju u EU.
Recimo puno loših stvari za Bosnu i Hercegovinu igraju lokalni političari koji propagiraju prijateljstvo sa zemljom agresorom – Ruskom Federacijom. Oni bi se družili sa ruskim političkim vrhom koji sanja da u BiH krene proces dezintegracije, koji bi odmah doveo do početka novog krvavog rata. Ali to ove političare ne zanima. Oni su dobili podršku Kremlja za realizaciju ovih planova i krenuli opasnim putem, prikrivajući svoje lično bogaćenja pitanjem nacionalnog suvereniteta ili brigom o svojem narodu.
Je li novi rat briga o svojim građanima? Sumnjam. Ali ne trebamo zaboraviti da je Moskva najveći izvoznik ne samo plina i nafte nego i konflikata i ratova. To potvrđuje i slučaj Moldavije, u kojoj Moskva namjerno potpaljuje situaciju da bih tamo počeo rat. I tu su se odmah pojavili ruski mirotvorci, kozaci i dobrovoljci. Tako je bilo i u BiH. Samo što je u Bosnu teže doći sa svojom vojskom kao, navodno, mirotvorac zbog geografske udaljenosti. Ali isti su to ruski kozaci i dragovoljci. Bio je u istočnoj Bosni i po zlu poznati ruski dobrovoljac Girkin (Strjeljkov), koji je tamo došao praktično sa svog posla iz vojno-obavještajne agencije RF.
Poslije pola godine ratovanja 1992. on odlazi u Moldaviju na bojišnicu u Pridnjestovlju, koje i do sada ostaje pod okupacijom ruske vojske, koja je sebe samu proglasila za mirotvoračku. 2014. Strjeljkov upada u Krim zajedno sa ruskima specijalcima, a kasnije u Donbas, gdje je postao takozvani ministar obrane nepriznate Donjecke narodne republike. Pukovnik ruske vojno-obavještajne agencije, tobožnji ministar obrane nepriznate tvorevine. Ako neko želji takav scenario za BiH onda mora to otvoreno reći. Samo, to bi značilo da takav političar zagovara rat na svojoj zemlji radi ispunjenja planova Kremlja za proširenje vojnog sukoba dalje u Evropi. A to je vrlo opasno i naravno koči put BiH prema EU. Postavlja se pitanje da li takav neko želi integraciju BiH, umjesto u naprednu Evropu, u daleki i hladni Sibir, da li to je nacionalni interes građana BiH?
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR