Istinski rusofili apsolutno mrze Putina

Piše: Maša Žirnovskaja

Odrasla sam u Moskvi, i kad kažem odrasla mislim na krucijalne godine. Otišla sam tamo sa 17, i vratila se 14 godina kasnije. Tamo sam završila žurnalistiku na Lomonosovu, radila, stekla doživotne prijatelje, tamo mi se rodio najstariji sin i kad kažem “nedostaje mi moj grad” pričam o Moskvi.

Kad živite u Rusiji pravite kompromis sa sobom. Od prve godine života tamo postala sam svjesna da je ljudski život bezvrijedan u očima države. Desio se Kursk, ubijeno je 118 osoba, spasili su se samo oni koji su poginuli momentalno, ali 23 osobe koje su preživjele eksploziju ostavljeni su da umru mučenički. U intervjuu sa Lari Kingom, na pitanje šta se desilo sa podmornicom Kursk, Putin je hladnokrvno sa smiješkom rekao: “Potonula je”.

Poslije Kurska desio se Nord Ost, pa su “teroristi” podmetali bombe koje su srušile zgrade, metro stanice, klubove i hotele kako bi se opravdao rat u Čečeniji. Pa onda Beslan, ubistvo novinarke Ane Politkovskaje, Sergeja Magnitskog, Borisa Nemcova, Aleksandra Litvinjenka, otrovan je Aleksej Navaljni.

Ovaj spisak bi mogao da se nastavi na stotinak stranica. Zločini na čelu kojih je Putin već 22 godine svoje apsolutne vladavine su zastrašujući i kulminirali su ratom sa Ukrajinom.

Dugo sam razmišljala kakva komparacija bi mogla da se napravi i shvatila da bi to bila situacija u kojoj jednog dana Srbija napada Crnu Goru, ruši sve na svom putu pod izgovorom da crnogorski nacionalisti spremaju napad na našu zemlju i žele da unište sve srpsko. Zvuči potpuno suludo, zar ne?

Iz Rusije sam otišla 2014 godine, kad je otet Krim. Promjena koju sam osjetila tad bila je za mene jasan znak da tu završavam sa bilo kojim kompromisom. Na pasoškoj kontroli aerodroma Šeremetjevo službenik me je pitao: “A gdje vi to odvodite našeg državljanina?”, misleći na mog dvogodišnjeg sina koji mi je bio u rukama. To je bio momenat kad sam osjetila da bi tamo mogli da mi uzmu dijete, i ja ne bih mogla bilo šta da uradim. To je nivo nemoći sa kojim ljudi tamo žive.

Ali, ako je toliko loše zašto si tamo živjela 14 godina, Mašo?

Zato što nije. Moskva je po svemu moj grad i jako je čudan osjećaj kad su zemlja i predsjednik u glavi dva nepovezana paralelna dešavanja. Tome jako doprinosi uređenost i udobnost grada.

"Na šta idu pare od poreza koji plaćam?" je jedno od pitanja koje se tamo ne postavlja. Metro i javni prevoz rade savršeno, parkovi su uređeni na svjetskom nivou, državne bolnice, vrtići i škole ne daju potrebu za privatnom alternativom, Ministarstvo kulture finansira iz budžeta pozorišta, festivale, koncerte, muzeje, edukativne centre, izložbe, filmove i sve što rusi zovu "hrana za dušu i um". Sve se za mene to podrazumijevalo kao i to da nisam morala da trošim svoje vrijeme na prodavnice, banke, zakazivanje usluga od taksija do pregleda kod željenog ljekara: sve je digitalizovano, napravljeno da se lako koristi i daje informaciju o tome koliko će da košta, kad će biti dostavljeno i koje su druge opcije.

Putovala sam mnogo po Rusiji. Od Kalinjingrada do Vladivostoka, trudila sam se da upoznam što više od zemlje koja mi je postala dom. Rusi su moj omiljeniji narod i uvijek ću stajati uz njih. Iza hladnih fasada nalaze se ljudi sa srcem od zlata.

Nedostaje mi sve rusko. Kad u oktobru padne prvi snijeg, prednovogodišnja euforija, veliki i manji praznici, dan koji ljeti traje do 11 uveče, zgrade, mostovi, po 6 traka u jednom pravcu, čitanje u metrou, vikendi na dačama, prilike i mogućnosti, ljudi, ljudi, ljudi.

Mi koji volimo Rusiju, a mrzimo Putina zgrožavamo se kad vidimo slovo Z na zgradama i automobilima. Osjećamo nemoć kad u našem gradu organizuju demonstrativnu podršku Putinu osobe koje su Ukrajinu i Rusiju vidjeli samo na slici. Nemamo razumijevanja za bilo koju vrstu simpatije prema tiraninu. I nećemo ćutati.