Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Rusija nema snage da pobjedi Ukrajinu. Makar ovih dana Sergej Lavrov izjavio je da cilj Moskve uništenje postojeće ukrajinske državnosti i potlačeni život okupiranih Ukrajinaca, što je bilo zapakovano u poruku o svrgavanju sadašnje vlasti u Kijevu i budući suživot Ukrajinaca i Rusa u jednoj zemlji.
Kremlj o tome može samo sanjati. Apsolutna većina ukrajinskog naroda stala je u odbranu svog državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti, tako da su se raspale iluzije Moskve da će boriti samo sa profesionalnom ukrajinskom vojskom i nacionalistima. Svi Ukrajinci - a to su građani zemlje različitih nacionalnosti, sada su jedinstveni kao ukrajinska vojska i neće prepustiti Rusima svoju državu.
Kremlj to dobro razumije i koncentrira svoj vojni udarac na Donbas i nada se da utvrdi svoje pozicije na privremeno okupiranom području juga Ukrajine. Moskva je prije par mjeseci proglasila svoj primarni cilj da dođe do odmetnute regije Pridnjestrovlja (Transdnjistrija) koja je u pravnom smislu dio teritorije Moldavije. Kišinjev je tek tada shvatio smrtnu opasnost za svoju državnost, koju im želi oteti Rusija, i napokon se priključio evropskim sankcijama prema RF.
U Kremlju su shvatili da nemaju nikakve šanse da pokore sjevernu, centralnu i zapadnu Ukrajinu. To je teritorija koja je pradomovina za većinu postojećih slovenskih naroda, osim Poljaka koji su autohtoni Slaveni. Iz ovih krajeva vuku svoje slovenske korjene Česi, Slovaci i svi Slovene Balkanskog poluostrva. Tako je ovdje prva ukrajinska državnost postojala još od kraja 5. stoljeća i, naravno, nikakva Rusija koja ima svoje korjene fino-ugarskih naroda ne može uništiti Ukrajince kao srž sveg evropskog slovenstva.
Ipak, Moskva produžava da planira pokoravanje čitave južne Ukrajine. Kao kost u grlu tu im stoje Mikolajev i Odesa. Bez obzira na to što su u oba grada većina stanovnici koji govore ruski, odlučni su i jedinstveni da susretnu ruske okupatore i vrate ih natrag kući, ako ne dobrovoljno onda u kovčezima. Moskvi jako nedostaje snage na jugu Ukrajine, pa više puta pokušava uvući Pridnjestrovlje, gdje je glavni centar grad Tiraspolj, u ratni sukobi sa ukrajinskom stranom.
Iako su šanse proruskih separatista sa Dnjestra ne samo male, nego u minusu, Kremlj želi da još neko sa strane umire za ostvarenje agresivnih ciljeva Rusije u Ukrajini. Svi ruski agenti u Pridnjestrovlju aktivirani su, kao i dvije hiljade ruskih vojnika koji su tamo stacionirani. U većini to je lokalno stanovništvo koje je uzelo rusko državljanstvo.
Najveća nada Moskve ipak je šest hiljada pridnjestovljanskih vojnika, koji mogu odvući pažnju ukrajinske vojske na neko vrijeme i razvući djelovanje ukrajinskih vojnih snaga. Nacionalni sastav Pridnjestrovlja izgleda ovako: oko 35% lokalnih Moldavaca, 30% lokalnih Ukrajinaca i otprilike toliko uglavnom pridošlih etničkih Rusa. Tu je u doba SSSR bila bazirana 14. sovjetska armija, koja je pokrivala čitavu teritoriju Moldavije i šire. Kad je Kišinjev proglasio državni suverenitet, onda se sovjetska vojska povukla, osim iz Pridnjestrovlja, gdje je podržala separatističke težnje lokalnog mješovitog stanovništva.
Stvar u tome da istočna obala Dnjestra istorijski nikad nije bila u sastavu Moldavije. U periodu poslije Prvog i pred početak Drugog svjetskog rata ova teritorija pripadala je Kijevu i političkom odlukom bila je je proglašena kao Moldavska autonomija u sastavu sovjetske Ukrajinske socijalističke republike. Poslije početka nacionalnog pokreta u Kišinjevu za stvaranje nezavisne države, u doba Gorbačova, moskovski KGB tu je osnovao kontra pokret za otcjepljenje od Moldavije, ako ona proglasi nezavisnost. A ona to uradila 27. avgusta 1991.
1992. izbio je rat Kišinjeva sa pobunjenim Tiraspoljem. 14. armija, koja je u međuvremenu od sovjetske postala ruska, snažno je podržala proruske pobunjenike. Tamo su stigli i takozvani ruski kozaci i dobrovoljci, koji su odigrali odlučujuću ulogu u ovom ratu. Moskva se nametnula ovoj regiji kobajagi kao mirotvorac, baziravši u njoj upravo vojnike 14. ruske armije.
Uz pomoć Kremlja tamo je organizovan 16 septembra 2006. "referendum" na kojem je "izglasana" "nezavisnost" Pridnjestrovlja, s mogućnošću kasnijeg priključenja Ruskoj Federaciji. Moskva, koja je bila faktički organizator tog referenduma, tada se još nije usuđivala da prihvati njegov rezultat, čekajući bolji trenutak da to uradi.
Prije nekoliko dana takozvani ministar vanjskih poslova Pridnjestrovlja Ignjatjev izjavio je da je realizacija rezultata referenduma od 2006. za Tiraspolj sada prioritet. Kockica koja je nedostajala posložila se. Rusija je spremna prihvatiti odmetnutu regiju, ali njoj je vrlo važno da probije do tamo koridor. To je, međutim, moguće samo ako zauzme Mikolajev, a s tim imaju ogromne probleme.
Pridnjestrovlje je sredinom devedesetih godina prošlog vijeka predlagalo svoj ulazak u sastav Ukrajine, što je oficijelni Kijev odlučno odbio kao narušavanje teritorijalnog suvereniteta Moldavije. Moskva je prije i poslije 2014. ispod stola nudila Pridnjestrovlje Ukrajini, umjesto Krima.
Naravno, trgovinu tuđom teritorijom Kijev je opet odbio. Ostala je opasnost neprijateljskog djelovanja odmetnute Pridnjestrovske regije po nacionalne interese i Moldavije i Ukrajine. Što se tiče Kijeva, on to neće dopustiti.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR