Grozni

Piše: Miodrag Vlahović

Priopćenje Demokratskog fronta o ambasadorki Sjedinjenih Država je izraz nepopravljivog provincijalnog kompleksa i udvorištva prema stvarnim i priželjkivanim inostranim gospodarima

Opšte je poznata činjenica da su se, za vrijeme Drugog svjetskog rata na našim prostorima, pripadnici "Kraljeve vojske u otadžbini" (popularno: četnici) borili rame uz rame sa okupatorima. Na kraju rata koji je donio (i za njih) neizbježni rezultat, mnogi su se "opsetili" teorije i volšebnog opravdanja svoje kvislinške uloge: od početka su, "naravno", bili uz zapadnu stranu pobjedničke koalicije. Zato je jedan od popularnih viceva sa temom te naknadne pameti i lažnog učešća u odbrani domovine/otadžbine bio onaj kada aplikant za tzv. boračku penziju, u nedostatku dokaza da se zaista borio protiv okupatora, priznaje da je bio na pogrešnoj strani, ali tvrdi da je sve vrijeme "iskreno i u potpunosti simpatisao partizane".

Vremena su se promijenila: danas su ideološki nasljednici bradatih ratnika uz istočnu stranu nekadašnje ratne koalicije. Pretvaraju se da baštine pobjede Sovjeta nad onima kojima su njihovi neslavni politički preci izdajnički služili, a neki čak zaslužili Hitlerove željezne krstove, pa im i spomenike valja dizati.

Ova vrsta tobožnje konfuzije i besramnog pretvaranja da tu nije ništa čudno, a ni sporno, ukazala nam se opet ovih dana, i to iz dalekog grada sa imenom koje na našim jezicima ne zvuči baš najugodnije.

Mješovita, a politički istorodna delegacija političara iz Crne Gore posjetila je, dakle, glavni grad daleke Čečenije.

Slika je bila višestruko surealna, gotovo nestvarna u svojoj pretjeranoj realnosti. Političari koji bi se, vjerovatno, spremno zakleli da su jedini autentični i pravovjerni predstavnici svojih naroda (da ne gubimo vrijeme kako se ti narodi zovu, jer su tu narodi nedužni), posjetili su Grozni.

Pretpostavljamo, istovremeno - naivno i cinično, kako ih domaćini nijesu upoznali sa tragičnim nasilnim preseljenjem nesrećnih Čečena do Sibira, u doba Staljina, niti sa još tragičnijim ratom koji je zadesio ovu autonomnu republiku prije dvadeset i tri godine. Ne vjerujemo, takodje, da su gosti opterećivali svoje domaćine detaljima o tamo nekoj Srebrenici, a još manje o svojim programima, izjavama i političkoj istoriji i pozadini. Pošto je tema te posjete, da im povjerujemo bar na nekoliko sekundi, bila razvoj crnogorskog Sjevera, zašto pominjati sve te nepotrebne detalje? To je tako passé, zar ne?

Tvrdila je gospoda tamo drugi pazar. O kakvoj je trgovini riječ - spoznaćemo uskoro, kada otpočne završni pokušaj da se Crna Gora spriječi da donese odluku o učlanjenju u NATO. Jedno je vidljiivo i na daljinu: platforma će biti, još jednom, priča o tzv. "nacionalnom pomirenju", u kojoj novočetničke vojvode treba da se pomire sa "poštenim Bošnjacima" i tako usreće Crnu Goru.

Ta lažna politika bi bila jednako uvjerljiva da je delegacija obišla i preostale dvije Kremlju drage adrese, koje nude jednaku mjeru demokratske kredibilnosti i autentičnosti, tako potrebne ovim našim putnicima: Abhaziju i Južnu Osetiju. Istina, tamo je (ruska) politička logika obrnuto proporcionalna u odnosu na Čečeniju. Ali, što ima veze, o "pomirenju" je riječ, sve ostalo su nebitni detalji.

Dok se naši junaci vraćaju iz Groznog, njihova vojska u otadžbini nije sjedjela skrštenih ruku. Nadahnuti promjenom u Bijeloj kući, presavili su tabak i napisali optužnicu ambasadorki Uehara.

Da ne trošimo previše riječi: to priopćenje Demokratskog fronta o ambasadorki Sjedinjenih Država je izraz nepopravljivog provincijalnog kompleksa i udvorištva prema stvarnim i priželjkivanim inostranim gospodarima. Moguće je, čak, da se autori ovog nesrećnog pisma nadaju kako će ih neko iz nove vašingtonske administracije pohvaliti zbog toga!

Sa ozbiljne strane stvarnosti: budući savršeno komplementarna "diplomatskoj" misiji u Groznom, ova prizemna propagandna poruka nam je pružila uvid koliko o tim stvarima znaju čelnici DF i kako bi izgledala vanjska politika koalicije na čijem bi čelu želio da bude upravo Demokratski front. Zajedno sa "nacionalnim pomirenjem" koje treba fingirati sa, za ovu upotrebu podobnim, "predstavnicima bošnjačkog naroda" (i uz polu-svjesnu participaciju onih za koje "jedinstvo opozicije" ima efekat potpunog gubitka političke orijentacije, kao što to, povodom nastupajućeg skupštinskog glasanja o NATO-u, ovih dana pokazuje URA), iskovana je politička platforma koja će propagirati bojkot crnogorskih institucija i pronaći opozicionog kandidata za predsjednika naše države.

Za one koji sve ovo ne shvataju ili ne žele da vide, ipak nije sve izgubljeno. Ostaće im šansa da, jednoga dana, baš kao u gorepomenutom vicu, kažu kako su intimno intenzivno podržavali crnogorsko članstvo u Alijansi, iako su, baš u vremenu kada je to bilo najviše potrebno, bili zauzeti očuvanjem "krhke koalicije" sa onima koji su zaboravili da ih povedu na istorijsku ekskurziju u Grozni.