Šta su životne teme?

Za Antenu M piše: Jakov Daković

"Zahvaljujem svima na iznijetim primjedbama, a sad bih da mi ovo završavamo i pređemo na ono što građane najviše interesuje, a to su životne teme..." - tako je otprilike glasio odgovor premijera na opaske stručne javnosti povodom teksta ugovora koji je usijao strasti i ponovo zaprijetio destabilizacijom države.

Podsjetilo me to na čuvenu Osmu sjednicu, kad Milošević brutalno slama malobrojne glasove razuma oličene u Ivanu Stamboliću i još par srbijanskih komunista a onda pita (i sam prebrojava) - "Jel ima neko da je protiv? Jedan, dva, tri, četiri..."

Temeljni ugovor (pogrešno tako nazvan), čije je mjesto i vrijeme potpisivanja i dalje sakriveno od javnosti oblakom apofatičke teologije, tako je, u misli dr Dritana, postao nešto birokratski dosadno, takoreći usputno, skoro nevrijedno pomena, nešto što se nemarom njegovih prethodnika bespotrebno otezalo pa eto, on, mora i time da se bavi usred sezone, pored toliko prešnijih stvari, kao što je recimo spašavanje radnika Željezare od kolektivnog suicida.

Već dugo je u opticaju lažna banknota u vidu teorije da je ono ekonomsko, materijalno, tržišno, BDP-om mjerljivo, kvantitativno, kudikamo važnije od neopipljivih a po kolumnistima "Vijesti" i nepostojećih apstrakcija kao što su nacionalni interes, jezik, identitet i pravo na crkvu sa svojim nacionalnim prefiksom. Dozvolićete mi da izrazim sumnju u ovu tezu.

U knjizi pomalo neobičnog naziva za jedno filozofsko djelo - "Šumski putevi" (Holzwege) Martin Hajdeger razvija jednu interesantnu metaforu. Putevi o kojima on govori su, naime, staze koje su prosjekle drvosječe iz živopisnih planina njegovog zavičaja. Mi zamišljamo da će nas te staze izvesti na čistinu bića, a one često vode samo jedna ka drugoj kreirajući svojevrsni hermeneutički lavirint. Ovu metaforu njemački filozof dalje razrađuje na tragu svoje znamenite teze o tome da je evropsko mišljenje od mnoštva bivstvujućih stvari zaboravilo na samo biće ( ili bitak, u hrvatskom prevodu).

Imam utisak da i mi, preokupirani brigom za preživljavanje, katkad zaboravljamo neke jako bitne stvari. Istina je da je jedna od osnovnih pretpostavki zdravog društva ekonomsko blagostanje, no ne i jedina. Kako bi se inače objasnilo da je u besprekorno uređenoj (čak i po standardima modernog socijalizma) Finskoj stopa depresije i alkoholizma među najvišim na svijetu a u siromašnom Butanu i Tajlandu toga skoro i da nema?

Upravo je indeks sreće izum butanskog kralja koji je u početku naišao na podsmijeh, a danas, u nikad povezanijem svijetu gdje su svi manje-više nesrećni, figurira kao jedan od relevantnih alternativnih indikatora razvoja.

Crnogorci kroz istoriju nisu bili baš imali sreće sa ekonomijom (dugo vremena su na trgovinu gledali čak sa svojevrsnim prezrenjem). A ni sa samom srećom. Sloboda, lična čast i dostojanstvo bili su im jedino uporište u vječitoj borbi sa osvajačima, oskudicom i drugim zlima.

Veliki ezoteričar i znalac sakralne baštine, Rene Genon, kaže:

"Ima stvari koje materijalisti i pozitivisti nikada neće konstatovati, što ih učvršćuje u vjerovanju u vrijednost vlastitih koncepcija, jer im izgleda kao neka vrsta negativnog dokaza dok je ustvari takvo stanovište direktna posljedica tih istih koncepcija!"

Da uprostimo: za mudrace iz medijskog koncerna crnogorski nacionalni interes ne postoji, a ko se i drzne da ga ponekad, pomene, garant je švercer kokaina. Znate ono "Nacionalizam je posljednje utočište hulja"...(kad bi Semjuel Džonson znao ko ga sve, i to pogrešno, citira mislim da bi spalio sva svoja djela.) Srpski nacionalni interes, koji najgorljivije zastupa SPC, naprotiv, ima svako pravo da postoji, pa i da se promoviše sa provladinih medija, sa raznih tribina, i naravno sa rektorovog skandaloznog glasila.

E pa dozvolite mi da primijetim: Kad su moji preci ginuli u bici na Grahovcu, usudiću se da budem toliko drzak i kažem da je to za njih bila veoma životna tema. Kad je Đurađ Crnojević iz Venecije u ova krševita bespuća prenio Gutenbergov izum, i to je bila životna tema, iako se komotno moglo živjeti i bez toga. (Koliko ljudi je onda u Crnoj Gori znalo čitati i pisati?)

Nećete mi zamjeriti ako budem i malo ličan: kad sam se 5. septembra gušio od suzavca, zajedno sa ostalim "nacosima sa Belvedera" kako nas, uostalom sasvim gebelsovski Ž.I. etiketira, za mene je čitava ta situacija bila baš životna tema, ad litteram. Ne sporim da se bez hljeba ne može živjeti. Sporim da je ekonomija važnija od ontologije.

Identitetska pitanja jesu egzistencijalna pitanja. Od toga kako ćemo ih riješiti zavisi budućnost našeg društva i opstanak Crne Gore kao moderne, sekularne, građanske, pa tek onda i prosperitetne države.