Tuga naša montenegrinska

Za Antenu M piše: Joan Arvanitis

Tuga i gnjev stečen od matera naših (ne od očeva - od majki naših!), to je osjećaj koji prži dušu u prsima svakog iskrenog građanina Crne Gore. Dok kojekavka naša ministarstva sanjaju protokole i prse se ‘postignutim’. Šaš i korov puni pesticida! Ubiše se da nam dokažu svoje projekcije i strategije koje vrijede manje nego rȁša Marice Đura Perovoga, grob se ambisa toj dobrostojećoj manitulji. Znamo mi, odbačeni bintovnici s razlogom, koliko je jednoj zajednici, mladoj državi sa toliko protivrječnosti, nužno da silno ojača temelje nacionalne kulture. Bez koje će se crnogorstvo, naravno: kao državotvorna svetinja, nipošto kao nacionalistička ustrojba, osuti u prah naše umišljene snage.

Snagu posjeduje naš neprijatelj, mi ćemo puškarati zanosima. Ubiće nas tradicionalna etnička aljkavost. Jer je bitnije puniti bȁgaše plemenskoj kmetovini, tim serbskim elitama, nego braniti jedinstvenu, modernu evropsku zemlju. Građansku, dakako, ne samo srbocrnogorsku. Pored ostalog i državotvornom kulturom. Lijepu državu Crnu Goru, balkanskomediteranski Montenegro. Koju će, bez konzistentne strategije u kulturi i prosvjeti, pomesti kao piljevinu, najprije srbofilstvo, potom satansko svetosavlje, najzad i svaka druga gùba kojoj današnja vlast nudi slastice. Zna se zašto i za koga. Ne mora se sve imenovati, evo se prse bez skrivanja mnoge naše patriote.

I najmanje je tu bitan pisac koji ovo piše, sa svojim fus-notama o državotvornoj kulturi. Pisac koji nikada, ama baš nikada, svoje ime i dobit nije stavljao ispred svete obaveze da se bude opštedruštveno  koristan, smatrajući da je nedostojno čovjeka ako ne insistira da je opšte i pojedinačno cjelina.

Mogu me napadati kojekakvi koječime, ali i gluvome sve govori da opasnost po ovakvu kulturu/multikulturu raste, da je to već pošast, u kojoj će se desiti (što: desiti?!, ma to se već uveliko sprovodi) da naša stara crnogorska bolest preraste u epidemiju. Prošlost nas uči, komparacije upiru prstom. Pozovimo se na neke rečenice iz opisa Kneza Dolgorukova o nama. Ili - kako je Vasilije Petrović dijelio rusko žito. Čuli ste za Odžakliju Nikole Prvoga i one koji su se uz nju grijali. I pismo-molbenicu Plamenca Kralju Aleksandru, da svoje prkno i imanja spase. Čuste li što za terazijske Crnogorce, lažinjaju i dalje sred „Moskve“ i oko nje? Traje i dalje cirkus DANU-CANU. Vidite li sa koliko se nepromišljenosti iz Ministarstva kulture i medija nameću „kulturnim industrijama“ (arseniku za nacionalnu kulturu, glupošću kojoj nema ravne), misleći da izgovaraju mudrost solomonsku. Nije tome vrijeme gospodo iz Ministarstva. Knjige, knjige i temeljit nauk o sebi i svijetu oko nas, a ne tlapnja o zanatima koji su u nas, na žalost izumrli.

Prije neko vrijeme je pokojni gospodin Banac izjavio kako Crnogorci trebaju da se čuvaju „Crnogoraca poput Andrije Radovića i Andrije Mandića“. Ima pravo taj hrvatski gospodin, mrčene su to osobe. Joanu Arvanitisu je upitno da njegov apel dopuni svojim: „Crnogorci, čuvajte se dvorskih Crnogoraca! Za Srbe u Crnoj Gori ne brižite. Čim im se olade novčanici - postaće Crnogorci, braća ovijeh dvorskijeh Crnogoraca“. Naučite da plivate kad su fortunali, počnite da radite, znojite se u natmureno nebo zagledani, lijepi govor vam, inače, pristoji. U tome ste dosad bili nenadmašni.