STARICA ANDROMAĆI

Za Antenu M piše: Joan Arvanitis

(sa putovanja: nedaleko grčko-albanske granice)

Gledam u njeno čelo: ožiljak rasječen u obliku krsta, od vrha nosa do modre kose, i čekam da počne pripovijedanje. Žmirka očima, tijelo joj se kadšto zatrese. Uma kao biserje.

Sa stogodišnjakinjom razgovaram na albanskom jeziku.

“Albanka sam po majci, po ocu Vlahinja, ali ne podliježem tome da sam kao takva veća i bolja od bilo kog iz drugih naroda - zamorno je to. Još je ružnije time se nadmetati. Često me i danas ljute takva beskorisna raspredanja. Pelazgi i Iliri, Heleni i Vizantijci, Seldžuci i Turci, Romeji i Aromeji. Vrteške nebrojenih zajednica u vremenu, a sve izmiješano. Jurišnici vjerskim dogmama zatrovani i politički špekulanti - eto ti širokog polja za kavgu. Toga je sve više kod nas, ljudi-fanatici na svakom koraku. Boje se sebe samih - znaju da su miješanog etnosa, a to ne žele da priznaju. Samomržnjom se hrane dijelovi našeg stanovništva: Zanose se Grci radikalnim pravoslavljem, Albanci Skender-begom, inače dvovjercem.

Olovne naslage kolektivne svijesti, mitovi i epski zanos, putanje i meandri ljudi koji se traže, najzad i ostvarenje nezavisnosti oba naroda - sav taj kovitlac događaja Evropa je, najzad, ovjerila sebičnom potrebom da nas kolonizira. A Balkan se budi i traži svoje. Albanija je sanjana maglovita teritorija posuta patnjom i krvlju. Grčka jednako tako. I onda ponovo, kao da je usud - koškanja među njima. Nisam voljela komuniste, bili su mom narodu više krvnici nego dobročinitelji, ali često sebe hvatam u mislima sa željom: bilo bi danas hvale vrijedno da se sjetimo, makar na kratko, radišnosti i discipline koja nam umire uime ponosa koji je pretjeran…

Željela bih da oživi ideja za ujedinjenjem svih naroda Balkana u jedan zbor mira i saradnje. Bez krutog marširanja i domoljubnih poklika. Suviše patriotizma kvari vidik. Nismo sami na ovom svijetu. Moji Albanci gube disciplinu. Olako se odriču lekdukađinijevskog načela da smo dužni svoje ime i čast braniti i čuvati jednako silno kao i dostojanstvo onoga kraj nas. Nije to, sine moj, romantika. Treba Balkanu jedinstvo. Uprkos odbojnosti koju imam prema dobu Envera Hodže i diktaturi uopšte, ipak je snagom njegove ideološke pesnice Albanija doživjela i stekla valjano narodno prosvjetiteljstvo; samoprijegor, disciplinu, skromnost i snalažljivost u najtežim uslovima. Danas mnogo konfuzije vihori balkanskim prostorom, jeza me hvata od nadmenosti i nepravdi kojima jedni druge zlostavljamo, ne stideći se.

Stigli su ljudi koji se kriju iza nacionalne zastave. Ispod Konjanika, Oca nacije, peru krvavi profit. Nestaje ljudskost, umiru dobri običaji. Ovo vrijeme često je lišeno logike i istine. Iza patriotizma se često svijaju guje i krvnici narodu. Bojim se za svoju Albaniju. Jagma je ovladala ljudima. Tanji se naša gostoljubivost, u novotarijama iz svijeta gine naš moral. Ja danas, sine Nikolin, uprkos svemu što sam za vijeka naučila i vidjela, u današnju Evropu i u sjutrašnju Ameriku - ne vjerujem! A moram i hoću da vjerujem - u moju Albaniju, u moj Balkan, u tvoju Crnu Goru... Bogu hvala, ninašta ne mogu uticati, niti me ko ošta pita. Ipak, nijesam ni slijepa ni gluva, još znam do deset sama da izbrojim.

Vadi iz bocunića bjelkasti uzo i sipa nam u čašice, male kao naprstak. Nazdravlja sa njenom zdravicom:”Ola ta akni, ola ta vlepi, ola ta grafi”, pa nastavlja:

“Dugovjeka okupacija navodila je mnoge Albance i Grke da sele u druge zemlje. Progoni, pečalbe. Neki od mojih izbjeglih Albanaca su i ratovali u grčkom ratu za nezavisnost, grčko-albanski kleftosi, nesebično braneći grčke interese, zanemarujući albanske.

Rijetko je ko od uglednih Grka činio isto kad se Albanija osamostaljivala... U tuđini se danas grade nova kućišta, dok se na Balkanu grčki i albanski živalj jedni od drugih otuđuju; njihova sablja ili motika našla bi se među tuđim vojnicima, na tuđim poljima. Od tih vremena pa naovamo, nažalost, bajka o dva bliska naroda nagrižena je međusobnom surevnjivosti, nikao je zazor i uvukla sumnja između njih; a zajedničke nevolje života u tuđini, umjesto da ih vežu, razdvojili su ih…Htjela bih da te zamolim, kao što bih dijete svoje savjetovala, da mi ga je sudbina dodijelila - nikada nemoj gajiti mržnju u sebi, ni prema kome. Mržnja umara, truje ljudski um i dušu, uništava radost života, muti iskrenost drugarstvu. Što je ljudsko biće bez vjere u drugog čovjeka? Ljuštura kroz koju huji vjetar vremena. Meni je u životu bilo lakše otrpjeti nepravdu, nego omrznuti one koju su me u nevolju bacili.

Većina Albanaca, za razliku od Grka, nisu u vjeri bili fanatici. I to ovu bajku koju čuješ čini posebno lijepom, gotovo jedinstvenom: tri vjere, a narodi - jedni drugom privrženi. Veliki broj muslimana su bektaši, krajnje neortodoksni i tolerantni islamski red, koji je propovijedao panteistička i univerzalistička uvjerenja. Muslimani i hrišćani živjeli su sve vrijeme jedni kraj drugih, ali i jedni sa drugima. Kavge među plemenima jesu bile teške, kadšto i krvave, ali se rijetko ubijalo zbog vjere. I članovi iste porodice propovijedali bi različitu vjeru: jedan brat musliman, drugi pravoslavac. Neki putnici iz daleka, kakvih je širom Balkana bilo dosta, a kojima ja vjerujem, u svojim zapisima bilježe da neka novorođenčad primaju krštenje kao hrišćani, a obrezuju ih kao muslimane. Često ćeš sresti ljude albanskog prezimena i grčkog imena, hrišćanskog imena i islamskog prezimena. Ipak, Albanci su imali četiri vjerske zajednice: islamsku (i bektašijsku), pravoslavnu i katoličku - muslimana je bilo najviše. Tako je i danas. Nasuprot vremenu strahovlade Envera Hodže, koji je maltene sve bogomolje u Albaniji sravnio sa zemljom, a religije zabranio, očuvao se taj lijepi respekt i korisna osobina među narodom: etnos je važniji od vjere. Daj bože da takvu ravnotežu ne ubiju nova vremena.

Naim Frašri, kultni albanski pjesnik, pripadnik pomenute panteističke sekte, u „Bilježnici jednog bektašije“ zapisao je: Bektaši su braća ne samo međusobno, nego i sa cijelim ljudskim rodom. Oni vole ostale muslimane i hrišćane kao svoju dušu i dobro se slažu sa svim ljudima. Ali iznad svega oni vole otadžbinu i svoje zemljake, jer je takva ljubav najuzvišenija među svim vrlinama čovjeka.
Eto, sine Nikolin, starica mudruje, a svijet i život i dalje nemilosrdni. Hajde da se odmorimo, da dahnemo dušom.”

Pogledala me sanjivim pogledom, nasmijala se starica. Okrenu se, nasloni suvu ruku na moje rame:

“Kad se u Korču vratiš nemoj zaobići Dolinu suza. (Lëndina e lotëve), to mjesto je vjekovni svjedok naše patnje, posljednja stanica u zavičaju naših mladića pred odlazak u nigdinu. Tu su se oni, uz popovsko pojanje i jecanje žena, opraštali od najmilijih. Kad stopama staneš na to sveto parče zemlje osvijetliće se tvoj život novim sjajem, novom energijom. Biće ti bliži svi preci, poznati i nepoznati, jer se sve može ugasiti samo ne tuga za njima u našem sjećanju. U svakom čovjeku tinja taj svjetionik, a i ti si naš - osjetićeš u sebi taj treptaj srca... Moraš otići i do džamije u Korči, lijepa je to građevina. Kao slobodan čovjek, vjerovao-nevjerovao u silu božju, uđi u zdanje, odćuti koji minut, iz džamije ćeš izaći blagorodniji. Obaveži se navikom kulturnog čovjeka: poštovati i posjećivati bogomolje.

(odlomak)