Istoričari su psi tragači po krvi iz prošlosti

Piše: Joan Arvanitis 

....iza njih dolaze mitomani, kojima je zadaća da neuki narod ubjeđuju u mitološke kodekse, a da se ovi, junaštvom i vrlinama plemena, diče. Da nije toga - sve bi to na jednom bilo: narod koji od svoje istorije i mita krvari, i koji je iskrvario. Tjelesina malo čega svjesna. Da je zlotvori mijese i po želji oblikuju.

Početkom 1929. Kralj Aleksandar po drugi put pokazuje osornost plahog vladara. Raspušta Narodnu skupštinu, zabranjuje rad političkih stranaka, proganja sindikat, sankcioniše političke skupove, uvodi opštu cenzuru. I proglašava rođenje političkog frankenštajna - neintegralno jugoslovenstvo. Komunistička partija Jugoslavije poziva na oružani otpor. Kreću ulične borbe nenaoružanih zanesenjaka sa policijom, slijede hapšenje i ubijanja komunističkih vođa, batinanja naroda. Aktivisti su u ilegali, plamte frakcije unutar radništva: sindikalisti i teroristi. Te godine, trećeg oktobra, rođena je Kraljevina Jugoslavija. U njoj je Crna Gora umrla bivajuć tek pZetskom Banovinom.

Političke prilike u Crnoj Gori tog vremena po mnogočemu su posebne. Istorijsko iskustvo i odnos političkih snaga, bajkovito naslijeđe, socijalna slojevitost i višenacionalna struktura stanovništva, sve okovano tradicionalnim normama nahija. Kanonski običaji, plemenske stege, podmićivanja, mitomanija, praznovjerje, pučka umišljenost o važnosti minijaturnih zajednica, hvalisanje većih porodica 'od roda i soja'. Društvo i politička aktivnost nisu stvorili takve specifičnosti, već obratno: posebnosti tog prostora formirali su društvenopolitičko stanje. Nad svim tim - endemsko siromaštvo, epidemije, što bliža što dalja iseljenja u potrazi za kruhom, bježanije, koliko od žandarmske batine toliko i od plemenskog osvetničkog noža. Spas se slutio u školovanju crnogorske mladeži. Kamo, ako ne na strani, najčešće džadom prema Beogradu.

Stvarala se nova društvenopolitička snaga, podmladak za emancipovanje stanovništva. Stara garda crnogorske inteligencije znanje je sticala od pridošlih izvanjaca, poznatih ljudi koje je Kralj Nikola, tokom druge polovine 19. vijeka. dozivao da službuju na Cetinje, i u mnogočemu poduče, i njega i odabrane oko njega. Dvadeseti vijek stvorio je mlade intelektualce, srbo-crnogorske poklisare, u službama sa posebnim namjerama. Prirodno, nova generacija školovanih, pored stečenih diploma, postajali su i politički aktivisti. Povratak na kamenitu zemlju nije toj mladosti lako padao, nije ih bilo lako ni uposliti. Opet se uhljebljenje našlo u Beogradu, najdražoj inostranoj stanici za život i djelovanje mnogih crnogorskih momaka.

Uporedo, unutar Crne Gore, jača i crnogorsko nacionalno osjećanje, razvijano upravo iz plemenskih fantazija. Pučka predaja i pametovanja kraj ognjišta, kao plamenovi u mrklini kamenitih brda, uz torove i oko dolaca sa crvenicom. Te mlade snage, pripadnici svog plemena, bratstvenici i rodstvenici, jedno s drugim vezani - pravoslavni su prvaci. Crnogorci jesu, ali srpskog korijena. Teško da može biti drugačije, veli kmetski, odnarođeni soj crnogorski. Nasuprot njima – crnogorstvo kao etnos traje, ali kao maglovita zagonetka.

Petrovići su počélo tom konfuzionu, srbijanskom nacionalizmu produžena ruka. Koju jeste rodila mitologija, a udavile je ambicije. Politička opredjeljenja školovane mladosti, u pomenutom vremenu, hrle srpskoj političkoj struji. Neumorno upiranje svih iz dinastije Petrovića, i brojnih agitatora na poljima srbocrnogorstva, učvrstili su u puku uvjerenje da Crnogorci jesu nešto posebno, ali kao grana srpstva, soj kosovskog viteštva. Dinaste Radonjiće, vizionare tog doba, guraju bez milosti niz njeguške litice, u dubinu svijeta uz more. Svijeta koga Crnogorac ne poznaje, koga se boji. Jer, na istoku se sunce rađa, sa njim snaga i darovi, a na zapadu vrelo sunce nebesko zalazi, tone, nakon njega - pomrčina.

Dileme puka rastu, dobrim dijelom kao reakcija na propagiranje Kralja Nikole, kome se želja da svim Srbima bude glava, nije skidala s pameti, dok mu nije iz „silnijeh mudā cara junaka“ stiglo do mozga. Takvo kojevitezovanje davalo je plodove, doprinoseći da kasnija politika u Zetskoj banovini ima ambiciju, ne da ojača samosvojnost  i težnju ka samostalnosti, već da teži sažimanju sa srpskim političkim bićem. I da se Crna Gora, najzad i konačno, stavi pod skute srpstva. Tanjio se separatizam i zelenaški otpor u godinama nakon prvog Velikog rata, a romantičarsko jugoslovenstvo u Crnoj Gori, još je sentimentalnost i pjesnička nostalgija poletnih stihotvoraca iz ranijih vremena. Mahom je sve podređeno mitskoj odredbi da se pripada narodu posebnih svojstava, maltene božanskih atributa: Crnogorci su zlatna grana na srpskom stablu.

Tome zbora nema! Takva prosudba postaje kost u grlu onim snagama na ovoj geografiji, koji su svoju domovinu smatrali višestoljetnom nezavisnom zajednicom, posebnim etnosom. A takvi se u Beogradu školovali nijesu. U Banovini sve žito navodi se na velikosrpski mlin, tutnjava iz tog mlina  uporno će odjecati po kamenoj pustinji - da se ne zaboravi ko su i kakvi su kosovski junaci, srpski spartanci, turskoj sili prkosnici. Odioznost prema drugima i drugačijima, poturicama, arnautskim 'divljacima' i prefriganim 'latinima', ući će i u političke programe partija koje djeluju u Crnoj Gori tog vremena, sa posebnim, odurnim naznakama ko su manjine. Pripadnici manjinskih naroda minorne su činjenice u tadašnjoj politici Banovine.

Na razbijanju ovakvih naci-ubjeđenja najviše će poslovati komunisti. Njihova je uloga presudna u oživljavanju i razvijanju etničke i socijalne tolerancije i prema manjinama. Posebno u afirmisanju crnogorskog nacionalnog osjećanja. Crnogorci kao osoben narod, Crna Gora kao posebna država. Zato su bili proganjani - kliconoše rodoljublja, ideolozi državotvorstva i agitatori internacionalizma. Nesporno je da je komunistički pokret snažio usahlu nadu u narodu. Činilo se da su iz groba ustali novi zavjetnici umirućeg komitskog pokreta. Komunističke ideje u masama su dočekane sa suzdržanim simpatijama, osobito među seljaštvom, budući da je u tom vremenu bilo malo radništva u Crnoj Gori.  Ali narod komuniste sakriva, čuva, obavještava na opasnosti, širi se ideja kosmopolitizma, svijest o pravednosti za sve ljude. Slobodarstvu i  junaštvu crnogorskom daje se novi zamah. To posebno gaje komunisti, ideolozi novog pogleda na svijet i život. Na komitsku krilaticu „za pravo, čast i slobodu Crne Gore“ prirodno se naslonio komunistički program: „oslobođenje od fašizma, vlast seljaku i radniku, pravda i bolji život za sve ljude“. Kontraudar ovom pokretu nije kasnio. 'Bijeli teror' krenuo je iznova u napad......

(odlomak iz šire elaboracije)