Piše: Vlado Vurušić
Agresijom na Ukrajinu (bez obzira na to kako je završila, a stvari po Ruse nakon više od šest mjeseci ratovanja ne idu, blago rečeno, najbolje) na površinu su isplivale mnoge velike i male slabosti Rusije, koje su se dosad znale zamaskirati, kao zemlju koja se voli dičiti, ali i koju smatraju globalnom velesilom, nekakvim pandanom ili čak alternativom SAD-u, odnosno, kako u Moskvi vole reći, "kolektivnom dekadentnom liberalnom Zapadu". Rusija je pukla. Lak s fasade se oljuštio. Putinova Rusija postaje Potemkinovo selo.Pokazalo se, u dobroj mjeri, da je sva ta njena snaga i status tigar od papira, zapravo tek snaga koja se oslanja na često bahate i infantilne prijetnje nuklearnim naoružanjem i ucjenama energentima, koji su glavni izvor prihoda kao i ekonomskog i socijalnog opstanka zemlje. Jesmo li se svi zavaravali? Jesmo li krivo računali?
PODIZANJE RUSIJE
Evidentno je da je ruski geopolitički status i danas bitno slabiji nego prije početka intervencije na Ukrajinu, koja je, prema Putinovim zamislima, trebala ojačati njenu poziciju i stvoriti neku novu globalnu preraspodjelu moći i sferu utjecaja u svijetu. Je li, zapravo, bio u pravu bivši američki predsjednik Barack Obama , koji je još u svom prvom mandatu rekao da je "Rusija tek regionalna sila ograničenih mogućnosti" te zbog toga bio izložen kritikama, posprdnim napadima, pa i podsmijesima. Ne, kako je bilo - Ukrajina je ogolila Putinov režim i njegovo "podizanje Rusije na noge". To su, ispada, nesigurne, staklene noge ili neudobna invalidska proteza. Pokazuje lažni sjaj supersile, sličan pompoznoj melodramatskoj nemoći K und K monarhije iz vremena Prvog svjetskog rata.
I već nakon šest mjeseci mukotrpnog i traljavog ratovanja u Ukrajini, ekonomskih sankcija, moralnog pada, etičkog posrtanja, izolacije i globalnog otpadništva postavlja se pitanje je li Rusija i dalje velesila i kakav će biti njezin refleks na međunarodnu politiku i odnose nakon rata. I što će biti na unutarnjem planu sa sadašnjim režimom ako pretrpi vojni poraz. I u što se sve može pretvoriti. U svakom slučaju, postoji i još jedna, uznemirujuća stvar, koju ne treba zanemariti, ako stvari krenu krivo - to je činjenica da su u zadnjih manje od sto godina propale čak dvije ruske države, imperije koje su smatrali velesilama - Carska Rusija i SSSR. Jednu je odnio Prvi svjetski rat, drugoj je presudio poraz u hladnom ratu.Oba ta kraha su promijenila tijek povijesti čovječanstva.
DIJABOLIČNE PRIJETNJE
Rusija je ratom u Ukrajini pokušala promijeniti globalne odnose u svijetu, odnosno stvoriti novi svjetski poredak, koji će Rusiji omogućiti jednu od glavnih vodećih uloga u globalnoj politici. Ne, to se pokazalo kao loša i nepromišljena procjena. Potencijal Rusije bazira se na velikim količinama oružja, energentima i relativno lakoj pobjedi i dominaciji u Siriji. Nakon Sirije, Putin je pomislio da će tako lako biti Ukrajinom te da će moći postavljati svoje uvjete i biti ravnopravan SAD-u, kako je to, navodno, u drugoj polovici 20. stoljeća - bio SSSR. Pogrešna odluka i procjena može koštati Rusiju pozicije koju je do sada imala. Hoće li se njen status svesti samo na dijabolične prijetnje trećim svjetskim nuklearnim ratom, energetskim apokalipsom ili poticanjem na nerede ultradesnih ili ultralijevih krugova u Europi,
Ruski politolog s kojim smo razgovarali, uz uvjet da mu zbog sigurnosti ne spominjemo ime, kaže nam da će Rusija, zbog svoje veličine, povijesno-političkog značaja, percepcije koju ima zbog uloge SSSR-a te geostrateškog položaja, nuklearnog oružja i energetske snage biti i ostati važna sila, ali, kako kaže, "bit će između 10 - 15 jakih država svijeta". Ova kriza i rat u Ukrajini su pokazali da su kremaljska nadanja i pretenzije da jedna od dvije velesile (Rusija i SAD) bude potpuno promašena i nerealna. Naima, u suvremenom svijetu ne može se biti supersila, ako vojno-politička komponenta nije potkrijepljena jakim, utjecajnim i dominantnim gospodarstvom, kaže naš moskovski sugovornik. A Rusija je ekonomski slaba. Oslanja se samo na prirodne i mineralne resurse kojima raspolaže njena utroba.
SMRZNUTI VUČIJI REP
Kako kaže jedan od vodećih europskih ekonomista Vladimir Gligorov - ruski BDP je tek 2 posto svjetskog gospodarstva. A njen BDP je niži od talijanskog i brazilskog, gospodarstva koje su, kako se voli reći, u vječnoj recesiji. Ruski BDP je na 78. mjestu u svijetu, a kako pišu i ruski mediji - više od 60 posto zemlje nije plinoficirano, a više od 30 posto domaćinstava nema kanalizaciju, ali se više od polovine proračuna puni izvozom energenata. Konačno, procjene ruskog proračuna rade se na temelju predviđanja cijena i prodaje nafte na svjetskom tržištu. Stoga je i pitanje što će biti kada najveći kupac ruskih energenata - Europa, prestane ili drastično smanji svoju ovisnost o ruskim fosilnim gorivima, a sve ide prema tome da se dogodi, i to za najviše godinu do dvije. Tako da Rusija neće moći koristiti ni energente u političkoj borbi za utjecaj i učenje. Izgubit će poziciju i energetske velesile, jer nakon ovakvog natezanja i Putinovih prijetnji poput "nećemo vam dati plin, naftu, ugljen, ulje, ništa! Smrznut ćete se kao vučji rep u ruskoj bajci" - tko će se usuditi ponovno dovesti sebe u poziciju da bude ovisan o ruskim energentima? A to će onda direktno utjecati na rusku blagajnu i mogućnost ležernijeg vođenja i uplitanja u međunarodnu politiku.
Profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Davor Boban kaže nam kako Rusiju ne treba "prerano otpisivati", ali da će svakako njezin status ovisiti o daljnjem tijeku rata u Ukrajini. Boban smatra da će za Ruse od pitanja kakav će biti odnos između Zapada i Rusije nakon ovog rata teže biti pitanje kakav će biti odnos između Rusije s jedne strane te ostatka europskog kontinenta i postsovjetskog prostora s druge strane. - Od nje ne strepe samo zapadne zemlje, nego dobar dio i drugih zemalja koje su u njezinom dometu, bez obzira na to na kojem su kontinentu i jesu li demokracije ili autokracije. Ruska meka moć je zbog ovog rata narušena - kaže Davor Boban.
OPASNOST POLUSAVEZNIKA
Osim toga, oslanjanje samo na nuklearni oružani potencijal, kaže nam naš moskovski sugovornik, zapravo je porazno za Rusiju. Naime, vrijeme sebe stavlja na razinu svih zemalja koje ga imaju, a to su recimo Sjeverna Koreja ili Pakistan čiji je globalni utjecaj manji. - Takvim prijetnjama samo ispadaš strašilo, a valjda imaš svijest da i drugi imaju nuklearno oružje te da hvastanje kako možeš u par sekundi uništiti NATO ne znači ništa jer oni mogu za isto vrijeme izbrisati tebe - ističe naš sugovornik.
Pitanje je i koliko će se Rusija udaljiti od Europe, kojoj kulturološki, biološki i civilizacijski pripada (unatoč tome što je ideološka agenda Putinova režima - strah i odricanje od tog svog identiteta) te se okrenuti Kini, odnosno kakvo će to "približavanje" biti - savezničko, ravnopravno ili će realna slika biti da Rusija bude tek "mlađi brat" ili prirepak, kakav su joj u povijesti bile, recimo, istočnoeuropske države. To je stanje na koje Rusija nije navikla i koje, konačno, teško da u ovakvom velikoruskom nacionalističkom mentalitetu njene političke elite (pa i dobar dio stanovništva) mogu prihvatiti. Ratne i statusne probleme s Ukrajinom, osim "deklariranog neprijatelja" (Zapada), iskoristili su i neki "polusaveznici".
U prvom redu Turska koja je uletjela u ruski atar na Kavkazu (Azerbajdžan), a čak je i Armenija tradicionalno jedna od najzavisnijih država postsovjetskog prostora od Rusije, sada traži izlaz iz svoje problematične situacije s Azerbajdžanom, obraćajući se uz pomoć SAD-a i EU . Turska sve više pozicionira i prodire u zemlje srednje Azije, koje Rusija smatra svojim neprikosnovenim lenom. Kazahstan, Uzbekistan, Kirgistan, Tadžikistan i Turkmenistan su u zajednici turkofonskih država, ali nisu sve one u ruskoj inačici NATO - ODKB-u ili moskovskoj verziji EU - Euroazijske unije.
Ne, Turska kako-tako, ali najveća noćna mora Kremlja je Kina. Strah od ovisnosti o Pekingu je jak kod tamošnje političke elite, ali se zbog sadašnje situacije previše ne razglašava. Naime, Rusija je u stupici i talac navodne kineske podrške. Ne, Kina Rusiju podržava do određene granice, ali uvijek pazi da se nađe na udaru političkih ili ekonomskih protumjera Zapada, ali da iz tog "savezništva" izvuče najveću dobit za sebe. Recimo, Rusi se hvale da to što EU odustaje od njihove nafte i plina njima neće ništa nauditi, jer je Kina, u ovoj godini, kupila dvostruko više ruskih energenata. No, tu fali jedna značajna stavka. Kina jest kupila dvostruko više plina i nafte, ali su za to izdvojili manje sredstava nego za dosadašnju upola manju količinu! Naš moskovski sugovornik kaže da je za Rusiju vrlo upitno to okretanje Istoku, pogotovo Kini. - Stvaranje tandema s Kinom, moguće je samo u jednoj varijanti - da Rusija u tom 'timu' bude podređena. To je savezništvo izravno na štetu Rusije - kaže naš sugovornik.
- Povijesno gledano, odnosi između Rusije i Kine često su bili napeti, s ponekad čak i rasističkim stavovima jednih o drugima. Oni su bili napeti i tijekom tri desetljeća komunističke vladavine, od kraja 1950-ih do kraja 1980-ih, te su se nakon toga počeli poboljšavati. S obzirom na to da Kina ima desetak puta veći BDP od Rusije i isto toliko puta brojnije stanovništvo, da Kina nije izolirana od Zapada kao Rusija, te da Rusija služi Kini ponajprije kao izvor nafte i plina, odnos između njih nije simetričan. Usto, ponekad se govori o njihovom strateškom savezništvu, ali to je u ovom trenutku više bliska suradnja nego nešto više od toga - ističe Boban. Kina je ekonomski i demografski miljama ispred Rusije, kao takvom snagom je na vratima najbogatijeg ruskog područja Sibira, koje je uz to jedno od najslabije naseljenih područja na svijetu. Konačno, oko 80 posto Rusa živi na 20 posto europskog teritorija, dok se na 80 posto teritorija na kojem se nalaze najveća plinska i naftna nalazišta te zlato, dragulji i vrijedne rude i minerali nastanjuje oko 20 posto stanovništva. Na 13 milijuna četvornih kilometara (to je 10 posto površine zemaljskog kopna) živi tek oko 35 milijuna ljudi. Usporedbe radi, Europa ima 10 milijuna četvornih kilometara.
Rusija, a rat je to zorno pokazao, nema više ili ima sve manje snage da bude igrač globalnih gabarita i kalibra. Naime, Rusiju su prihvatili kao velesilu na temelju toga jer je nasljednica SSSR-a, koja jest bio hladnoratovska sila iznikla iz zajedničke savezničke pobjede u Drugom svjetskom ratu te je tako dobila i stolicu stalne članice Vijeća sigurnosti, potom zbog nuklearnog potencijala i činjenice da je ona zapravo više energetska, nego politička velesila, ali plin i naftu koristi za utjecaj i ucjenu na političkom planu, odnosno omogućavaju joj "debeli novčanik" kojim se može financirati taj svoj kapric da bude globalni igrač. Ne, nakon raspada SSSR-a stvari nisu krenule onako kako su u Kremlju zamišljali. Stvaranje ruskog postsovjetskog Commonwealtha, na što su računali u Moskvi kao "svršenu i samorazumljivu stvar", vrlo brzo se pokazalo neučinkovito i porozno, a oslobođene i novonastale zemlje odgurnule su se od Rusije koja im, osim plina, nafte i oružja, ništa suštinski, razvojno, reformski i društveno nije mogla ponuditi, osim eventualno da im se, poput Zapada, ne docira oko ljudskih prava. Što za mnoge autokratske režime nije malo, ali svakako nije dovoljno. Zbog lošeg povijesnog iskustva s Rusima i činjenice da im malo toga mogu ponuditi većina tih naroda i država se okrenula Zapadu, što je Rusiji teško palo. Od nje su se okrenule prvo sve istočnoeuropske države (možda s nekim oprezom treba gledati na trenutnu poziciju Orbanove Mađarske ili moguću promjenu politike Bugarske), a potom i većina postsovjetskih republika - tri baltičke republike - Litva, Latvija, Estonija, a zatim sliedom - Gruzija , Ukrajina, Azerbajdžan i Moldavija, Turkmenistan,
Polukriminalni bantustani
Ostali su joj samo polukriminalni i kolonijalni bantustani poput Abhazije, Pridnjestrovlja, Južne Osetije i Bjelorusije te upitnih Donjecke i Luganske, koje u potpunosti ovise o njoj i zapravo su "pridruženi teret i opterećenje Rusije", koji Moskvi daje taj privid moći i širenja utjecaja. No, ratom u Ukrajini Putin je napravio nekoliko grešaka u koracima, koje mu izbijaju adute u borbi za status velesile. Dogodilo se puno toga suprotno - ruski imidž je prilično loš, mogućnost ratnog poraza vjerojatno bi ga potpuno diskreditirao. Uz to je ojačao zapravo najveće suparnike i konkurente. Ujedinio je EU. NATO je jači, ali ne samo to - u savez ulaze dvije tradicionalno neutralne države Švedska i Finska, čime se granica Rusije s NATO-om proširila za više od tisuću kilometara, a Baltičko more suzilo se za ruski manevarski prostor.
Kako je u moskovskom Komersantu napisao analitičar Maksim Jusin - nakon ovakvog obrata situacije na frontu u Ukrajini, i one zemlje koje su se mogle smatrati, ako ne saveznicima, a ono barem partnerima u borbi protiv dominacije Zapada, ili barem nisu uvele sankcije - sada će opreznije donositi svoje odluke i čekati s podrškom Rusiji. "Povlačenje u Ukrajinu može Moskvi otežati potragu za saveznicima", piše Jusin i zaključuje kako većina zemalja u svijetu uvažava silu i želi imati posla s pobjednicima. Putin je Rusiju uvalio u velike probleme, pa ako ju je on, kako tvrdi službena propagandno-ideološka mašinerija - digao s koljena, tako ju je moguće na koljenu i ponovno baciti.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR