Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
U uzbekistanskom gradu Samarkand završio je samit Šangajske organizacije za saradnju. Ovu međunarodnu organizaciju osnivanu 2001. sada čine Kina, Indija, RF, Kazahstan, Kirgizija, Tadžikistan, Uzbekistan i Pakistan. Kao posmatrači, prisustvuju Iran, Bjelorusija, Avganistan i Mongolija. Status zemlje partnera imaju Turska, Azerbajdžan, Jermenija, Šri Lanka i Nepal.
Kremlj vidi argumentom za agresiju to što Rusiju ne bojkotuju baš sve države svijeta. U Samarkand je doputovao lično Vladimir Putin, gdje je obavio sastanke sa predsjednicima Kine, Indije, Turske, Irana i imao mogućnost za razgovore sa nizom šefova država iz bivših sovjetskih republika. Sve bi bilo po planu, ali na ovom samitu je šef Kremlja osjetio da je ipak bio degradiran iz prve lige važnih gostiju u drugu.
Predsjednik Kine je primjerice na aerodromu dočekao domaćin predsjednik Uzbekistana, a Putina premijer. U ovom dijelu Azije, predsjednik je praktično vođa nacije, a premijer je poput činovnika u kabinetu predsjednika. Tako pri izlasku iz aviona, Putin čak nije pružio ruku premijeru domaćinu koji ga je dočekao.
Kineski predsjednik, uzgred rečeno, prije Samarkanda bio je u Astani gdje je razgovarao s predsjednikom Kazahstana. Tada je objavljeno da Kina garantuje teritorijalnu cjelovitost Kazahstana od bilo kojih pokušaja narušavanja. A dobro znamo da niko od susjeda i ne može ugrožavati Kazahstan, osim Rusije. To je bio još jedan hladan tuš Kremlju, spoznavši da više definitno nije "vršitelj sudbine" kazahtanskog naroda koji je bio do februara ove godine.
U toku kinesko-ruskih pregovora, Peking nije pokazao previše sklonosti prema moskovskoj avanturi u Ukrajini. Putin je morao objašnjavati zašto je krenuo sa ogromnom vojskom na Kijev. A na sastanku sa indijskim predsjednikom, šef Kremlja bio je prinuđen slušati poruku Delhija da sada nije vrijeme za ratove.
Dobro se sjećamo koliko puta je Vladimir Putin tjerao strane goste da čekaju njegov dolazak na pregovore. To su bili poznati politički lideri, predsjednici država i vlada, čak i sada pokojna engleska kraljica. Sada se sve ovo vraća šefu Kremlja. Nedavno ga je predsjednik Turske prinudio da čeka na sastanak, a sata je u Samarkandu isto to uradio i predsjednik Kirgizije.
Prije nekoliko dana, predsjednik Jermenije je, zbog porasta vojnih sukoba sa azerbajdžanskom vojskom u Nagorno-Karabahu, zamolio Putina za hitnu vojnu pomoć, kao i vojnu podršku Organizacije država kolektivne bezbjednosti (ODKB). No, Jerevan je faktički dobio odbijenicu od Moskve, što je bio pravi šok za jermensku stranu koja nema vojne snage suprotstaviti se Azerbejdžanu, koji svrsrdno podržava Turska. Zbog kritične vojne situacije, predsjednik Jermenije čak nije bio u mogućnosti doputovati u Samarkand, a razmišlja i o izlasku iz ODKB, što je još jedna u moru briga za Moskvu.
Već je evidentno da su Putin i Rusija izgubili moralni autoritet kod mnogo zemalja svijeta. Ostalo ih je još nekoliko, koji su za ruski novac spremni bilo što uraditi. Milorad Dodik, na primjer, ostaje vjeran Putinovim zapovijedima. Znamo da Kremlj to košta dosta novca, o čemu svjedoči CIA popis evropskih političara koji dobijaju "kremaljsku stipendiju". Ali Dodik je izgleda spreman krenuti i u ratni konflikt, samo da ostane poželjan za Moskvu. A mnogo puta se kroz istoriju pokazalo - u širokom luku izbjegavaj da te Rusi iskorišćavaju.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR