10 °

max 12 ° / min 9 °

Petak

24.01.

12° / 9°

Subota

25.01.

15° / 9°

Nedjelja

26.01.

13° / 9°

Ponedjeljak

27.01.

14° / 10°

Utorak

28.01.

13° / 9°

Srijeda

29.01.

11° / 8°

Četvrtak

30.01.

12° / 7°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Zdravi sinovi

Stav

Comments 2

Zdravi sinovi

Autor: Antena M

  • Viber

Piše: Jovan Nikolaidis

Sređujući ovih dana svoje stare rukopise, poželjeh da jedan od njih ponudim portalu AntenaM. Samo stoga da ukažem, ne na sličnosti i valjanost sa današnjim, pomena vrijedim crnogorskim piscima, čiji je kvalitet evidentan, već ponajprije na strah starca koji im se divio i divi, da će i ovi proći kao nekoć u tekstu pomenuti. Naći će se mudrijaši vavijek aktuelni suci, da im ne dadnu krila. Sve se ponavlja, naročito crnogorska pizma i  naše odvajkadanje samoljublje. Tekst je napisan 2005 godine.

Postoji pravilo, istorijsko, sociološko, da su male kulture najsurovije prema onima koji žele, očito je i mogu, velikima ih učiniti. Je li to usud, kolektivno ludilo ili zloća, svojstvena rubnim nacionima, paranoja malih a umišljenih kabadahija iz crnogorske književnosti, inadžijska neosjetljivost za valere novog, slabost batinanih i željnih slobode, kojima je ropstvo postalo navikom, a podaništvo sredstvom preživljavanja? Ili pak samoubilački nagon da, kao pripadnici male nacije, sa još manjom kulturom, krenu uvijek stramputicom, upućivani lošim namjerama vođa i obremenjeni glupošću predaka? Suluda potreba da teturaju stazicom nedovršenosti, satirući najprije one koji ih pozivaju da se kanu što dalje od bespuća kojim se pute?

Crnogorsku kulturu maltene čitav dvadeseti vijek bije takakv udes. Ta kultura i njena književnost, inače krcata nacionalromantičarskim temama i kvazimodernističkim patosom, posrnula je osobito pred tzv. “događanjem naroda”, postala mu sluškinjom. Tadašnje udruženje pisaca Crne Gore stalo je u službu nacionalista iz Francuske 7., Srpske akademije nauka i umjetnosti, Slobodana Miloševića, emanacij nacionalsocijalističke politike na prostorima Jugoslavije, gdje su živjeli Srbi. I Crnogorci, njihova spartanska braća.

U to vrijeme, svjesni pogubnosti politike tla i krvi, nekoliko crnogorskih pisaca, formiralo je crnogorski PEN i Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, distancirajući se od zvanične kulturne politike vlasti.

Bili su to intelektualci liberalne orijentacije, onaj dio srednje klase kojoj je prijetilo duhovno istrebljenje. Nedugo potom, iz te grupacije izdvojilo se nekoliko pisaca i - zagospodarili su književnim prostorom. Autoritativno, bez kompleksa, sa dotjeranim stilom i novim pogledima u novim rukopisima. Rodila se nova crnogorska književnost, literatura pozitivnog diskontinuiteta. Balša Brković, Andrej Nikolaidis, Aleksandar Bečanović, malo kasnije Ognjen Spahić, Dragan Radulović, Vladimir Vojinović i Pavle Goranović, te još desetak mladih i pisaca srednje generacije otvorili su novo poglavlje crnogorske književnosti.

Neustrašivi, gnjevni ljudi, bistrih misli i oštra jezika, svi odreda pripadali su frontu boraca za dostojanstvo crnogorske nacije i države. Htjeli su je slobodnu i demokratsku, ne zemlju umišljene slave iz prošlosti i ispraznog junačenja. Zemlju slobodnih pojedinaca, lišenu diskriminacije bilo koje vrste, zemlju rada, ideja i čovječnosti. Crna Gora to nikad nije bila.

Politički angažman pomenutih pisaca bio je očit: dio tema iz njihovih rukopisa značio je silnu pritoku Liberalnog saveza, pokreta slobodnih ljudi.

Time su navukli na sebe odioznost velikosrpskih slugana u Crnoj Gori, ali i nepodijeljen respekt svih naprednih ljudi tog vremena u zemlji i okruženju. Jednako je važno pomenuti i njihovo umah dozrelo iskustvo sred mahnitanja rata koji se uskoro razbuktao. Taj rat, u kojem se pred njihovim očima rušila jedna država, a iz tih ruševina nastajale nove, zapečatio je njihovu i etiku i estetiku. Njihova Crna Gora bila je tek region u tvorevini

Slobodana Miloševića i srpskog nacizma. Borba protiv tih mastodonta odredila je dobrim dijelom i teme literature najmlađih crnogorskih pisaca. Postali su društveno angažovani radnici na opustošena polja naše kulture. Kolumne i angažovani tekstovi tih mladih pisaca i juče, i danas, a sjutra pogotovo, biće najpouzdaniji pokazatelji rasta slobodne misli u Montenegru, usmjerenu protiv oporog neokomunističkog vladanja, ratnih i postratovskih oligarhija.

Okupljeni oko časopisa ARS i PLIMAplus, ovi obrazovani i hrabri judi, svojom poezijom, prozom i esejima, postaju lideri crnogorske književnosti. Energiju ovih pisaca ubrzo je upoznalo i šire okruženje, posebice intelektualna elita Hrvatske, koja je pokazivala razumijevanje zamtakvu literaturu. U nakladi zagrebačkog Durieuxa i cetinjskog Otvorenog kulturnog foruma još ranije su objavljena tri odlična crnogorska romana: Privatna galerija Balše Brkovića, Mimezis Andreja Nikolaidisa i Hansenova djeca Ognjena Spahića. Roman Balše Brkovića dobio je nagradu Miroslavljevo jevanđelje, prestižnu u Srbiji i Crnoj Gori, a Ognjen

Spahić se u Tuzli ovjenčao uglednom nagradom Meša Selimović. Poštujući crnogorsko naslijeđe, ali mu ni u čemu ne robujući, ovi književnici nadahnućem stoje nasuprot servilnom rukopisu ostarjelih crnogorskih modernista: bojažljivost u biranju tema, odocnio simbolizam, skrušena poniznost spram tradicije, zabludjelost u istoriji, epski opijat, površna domoljubnost bez ukusa i mjere, ostavljaju hladnim mlade pisce o kojima govorim. Oni su u oskudnim vremenima bili snaga koja je otvarala nadu u humanitet, najveću snagu dobre književnosti. Stoga nije čudno da se nisu mogli uklopiti u odvajkadanji arhaizam političke kulture Crne Gore; stoga se i danas na njihov dar, vrijednoću i elokventnost gleda sa sumnjom. Uprkos uspjesima vani, nagradama i sve češćim prijevodima na evropske jezike, anahroni duh šupljih modernista njihovu energiju smatra ekscesom. Iako su mainstream, pisci koji se čitaju s pažnjom, oni su ostavljeni, skrajnuti, zaobiđeni, njima sljeduju rijetke potpore, kad se površni i tašti, samotakozvani crnogorski pisci namire silnim sinekurama. Da nije alternativnih izdavača, malo bi šta od djela ovih pisaca bilo objelodanjeno u Crnoj Gori. Na sreću crnogorske kulture, hrvatski i bosanski izdavači i dalje brinu o najboljim crnogorskim piscima. Ipak, poput bljeska munje, ovaj novi stil, novi sadržaji, nova značenja, obasjaće dane u koje nova crnogorska književnost juriša.

Komentari (2)

POŠALJI KOMENTAR

Lada

Mlađa generacije crnogorskih pisaca, predstavlja pozitivan diskontinuitet u odnosu na stariju generaciju i zaslužuje veliko poštovanje. Oni su najbolji promotori Crne Gore.

mladi, llepi

Jovo, pisalo se i prije "mladih i lepih". Šta sa starijima. Nije nastala literatura od Andreja i Balše.