Pahorov paradoks ili Pahorova paradigma

Piše: Darko Šuković

Prije samo trideset tri godine Slovenija je bila Balkan i u dometu „mitinga istine“ kao sredstva miješanja Beograda u njene unutrašnje stvari. Čim je Ljubljana omirisala ideologiju prirodnog prava Srbije na teritorije koje je Aleksandar „ujedinitelj“ zapišao krajem 1918. pobjegla je u nezavisnost od Miloševićevog ludila i čizme JNA.

Pahorov veliki prethodnik Milan Kučan kazao je da su Slovenci pružili otpor „srboslaviji“ kad su zabranili da im se 1. decembra 1989. u Ljubljani "dogodi" Miloševićev narod. Aktuelni šef države možda nije kalibar prvoga predsjednika Slovenije, ali ne moraš biti genijalac da prepoznaš kako Beograd i danas pokušava da ostvari isti cilj ne pretjerano drugačijim sredstvima nego u vrijeme AB revolucije i „mitinga istine“. Kao što treba imati memoriju čovječje ribice, pa da zaboraviš u kakvu su klanicu „događanja naroda“ bila uvod.

Stoga je razumljivo što je puna Splendidova sala, u kojoj je održavan Forum, ostala šokirana direktnošću Pahorovih poruka: da od Srbije zavisi jedinstvo Zapadnog Balkana; da Vučić ima istorijsku šansu da okrene Srbiju na evropsku stranu i da bi to riješilo sve probleme u regionu; da radi očuvanja toga jedinstva ne treba države regiona primati u EU pojedinačno, kad to zasluže, i da je besmisleno njihovo takmičenje u ispunjavanju reformi koje traži Brisel; da je Otvoreni Balkan dobro rješenje kad već Berlinskom procesu ne ide...

Borut Pahor, dakle, ima neuvijeno razumijevanje za politiku i ambicije zvaničnog Beograda od kojih je Slovenija pobjegla prije tri decenije!? Kako je to moguće? Ili, bolje – zašto je to tako?

No, prije pokušaja da se odgonetne ovaj Pahorov moralno-politički paradoks, stoji obaveza dokazivanja teze da je ovo što radi Aleksandar Vučić motivisano istim ciljevima kojima i ono što je radio Milošević. Da je „srboslavija“ o kojoj je govorio Kučan, prvo ime za „Srpski svet“ o kojem govori Aleksandar Vulin i pravo ime za „Otvoreni Balkan,  koji forsira Aleksandar Vučić.

Predsjednik Pahor ima više nego dovoljno životnog, političkog i intelektualnog iskustva i potencijala da, na primjer, prepozna sličnost između „mitinga istine“ i „protestnih litija“. Ne vjerujem, međutim, da je, on i iko, kadar pronaći suštinsku razliku između Miloševićevog i Vučićevog modela miješanja u unutrašnje stvari drugih država. Osim jedne – Slobin je u Sloveniji sasječen u pokušaju i propao, dok je Acin u Crnoj Gori lijepo uspio.

Predsjednik Pahor ne primjećuje nemirenje Beograda sa postojećim međudržavnim granicama ni kad ih relativizuje duhovna vlast, ni kada njihovo pomjeranje ili brisanje najavljuju zvaničnici ili režimska akademska posluga. Pomognimo mu da primjeti... Patrijarh Porfirije poručuje da granice nijesu crveno slovo nego se stalno mijenjaju, ministar Vulin i poslanik SNS Đukanović svakodnevno najavljuju jedinstvenu srpsku državu, od milošte „Srpski svet“, dok istoričar Raković objašnjava kako će državne granice, inšalah i Dritan Abazović, uskoro postati „administrativni prelazi“. Konačno, sam predsjednik Srbije svako malo kritikuje svoje prethodnike što su 2006. „pustili Crnu Goru“ i reklamira „Otvoreni Balkan“, koji u Crnoj Gori podržavaju njegovi DF i SNP, i njegov predsjednik naše Vlade.

Predsjednik Slovenije, vjerovatno, nije čovjek loših namjera. Samo, onda, mora da postoji neko ozbiljno objašnjenje Pahorovog naopakog razumijevanja Zapadnog Balkana i njegovog zalaganja za scenario koji region vodi u apsolutnu kataklizmu? Pod ozbiljnim se objašnjenjem nikako ne može razumjeti uzimanje „zdravo za gotovo“ (što bi rekla ambasadorka Medoks povodom Joanikijeve izjave da je Crna Gora „mala Ukrajina“) onoga što Aleksandar Vučić priča, a potpunog ignorisanja onoga što predsjednik Srbije radi. (Mada se mi u Crnoj Gori i dalje susrijećemo s tim fenomenom, u povodu slabog ambasadorskog razabiranja kolosalnog raskoraka između riječi i djela Dritana Abazovića i GP URA.)

A predsjednik Srbije radi, drsko otvoreno i koristeći sva sredstva, na podrivanju i potčinjavanju dvije susjedne države, Crne Gore i BiH. I ide mu jako dobro. Između ostaloga i zahvaljujući sagledavanju dešavanja na Zapadnom Balkanu, a pogotovo mjesta Srbije i uloge Aleksandra Vučića, kakvo ima gospodin Pahor.

Tom bi se sagledavanju moglo prigovoriti sa hiljadu strana. Nema, međutim, potrebe kad je dovoljna jedna: rješenje koje predlaže predsjednik Slovenije obesmišljava, stavlja tačku na EU kao zajednicu vrijednosti. Borut Pahor apsolutizuje potrebu prevlačenja Srbije na Zapad i ne zanima ga hoće li u toj državi i dalje 80% odsto građana obožavati Vladimira Putina i radovati se razaranju Ukrajine i novim bučama, hoće li četvoro od petoro stanovnika te zemlje slaviti Ratka Mladića i Radovana Karadžića i negirati genocid u Srebrenici, hoće li 95% građana i medija veličati „litije“ i negirati pravo Crne Gore i Crnogoraca na svoju kulturnu baštinu, istoriju, identitet, nezavisnost.

Za predsjednika Pahora je, izgleda, riješen problem ako u EU utjerate ili namamite ljude koji su odgojeni da mrze zapadnu civilizaciju i koji njene vrijednosti smatraju zlom? Ljude koji život u multikulturalnosti smatraju kaznom i slave nestanak drugačijih po vjeri ili naciji!

Opravdava li i promašen cilj sredstvo, poštovani Predsjedniče?

Trideset godina nakon što je Milošević pretvorio jednu lijepu državu u strašnu kasapnicu, nakon milijardi koje je Zapad uložio u „suočavanje sa istinom“, srpsko društvo je u većem procentu i pomahnitalije opredijeljeno da ostvari ono što nije uspjelo 90-ih. Ima li ikoga u EU i SAD ko je u stanju da kaže: DOSTA (!!!) jednoj glupoj i kontraproduktivnoj politici prema državi koja, e tu je predsjednik Slovenije u pravu, cijelom Zapadnom Balkanu ne dozvoljava da se u miru posveti radu i progresu?

Uistinu je preteško povjerovati da se u promišljanju tako zahtjevnog pitanja, kakvo je regulisanje odnosa na Zapadnom Balkanu, zaboravi na ključni geopolitički momenat: pa Srbija je pod Aleksandrom Vučićem ušla u projekat „Srpskog sveta“, počela da kupuje sve - od oružja do diplomata, kad je procijenila da je Rusija pod Vladimirom Putinom dovoljno ojačala da joj bude oslonac. To je ono „drugo poluvrijeme“ koje najavljuje Ivica Dačić. To je svijest koja nije odstupila od ambicija iz 90-ih, nego je objašnjenje poraza pronašla i u slaboj Rusiji Borisa Jeljcina.

Ako ste mislili, nema potrebe za primjedbu da ne živimo u dobu principa, da ovo nijesu vremena po mjeri Antene M nego Vijesti, i da je ova analiza manjkava upravo stoga što se problemom bavi prenaglašeno etički, vrijednosno i na temelju proklamovanih principa zapadnih demokratija. Hvala lijepo, ne treba ni poduka da je ovo era preslaganja svega, od geostrateških do regionalnih odnosa, sa interesom velikih kao jedinim kriterijem i sudbinom malih da se nađu na kraju lanca ishrane, kao jedinom istorijskom konstantom.

Opreznost i baš to istorijsko iskustvo o surovosti velikih prema malima upućuju da se na modele koje smo čuli od predsjednika Slovenije ne gleda samo kao na nepravedne, nelogične i nemoguće, nego kao nepravedne i baš zato moguće. Ostaje pitanje logike, odnosno mogućnosti da je Pahorov govor na 2BS zapravo paradigma za ono što arhitekte budućnosti Zapadnog Balkana već rade. Ugrubo rečeno: dajmo mi Srbiji ono što očekuje od Rusije, da bi prešla na našu stranu; na oltar pomirenja Srba i Albanaca priložimo Crnu Goru i BiH; prvu će razoriti Abazović, a druga je od starta nefunkcionalna, pa će njihovo usisavanje u Srbiju još ispasti bratska velikodušnost.

Vjerovatno Soroši nijesu jedine glave u kojima se gnijezde takve ideje. Zacijelo nije Borut Pahor jedini koji u Otvorenom Balkanu ne vidi ovo iz prethodnog pasusa, nego ono što je kazao u Bečićima - „način da države sarađuju“. Zato je predsjednik Slovenije idealan promoter Vučićevog i Raminog projekta jer bi na detektoru lagano prošao sa odgovorima na pitanja koja su mu postavili i na panelu Atlantskog saveza.

Jedno pitanje, ipak, ostaje bez odgovora: kako toliko sive mase u EU i SAD ne vidi očigledno: ne možete dati Crnu Goru Srbiji, a da, makar i kao članica NATO, ne završi u rukama Rusije. Još više, kako ne vide da Crnu Goru uopšte nije moguće dati Srbiji?