Reks Tilerson ima najteži zadatak - da umiri pobunjene diplomate i blokira Trampove ukaze koji stupaju na snagu preko noći.
Piše: Zorana Šuvaković
U istoriji Senata nijedan državni sekretar nije izabran sa toliko glasova “protiv” koliko ih je bilo kada je potvrđivano namještenje inženjera, biznismena i naftaškog magnata iz Teksasa, Reksa Tilersona, za novog 69. šefa diplomatije svjetske supersile.
Trinaest senatora je glasalo protiv Bušove miljenice Kondolize Rajs, usljed kontroverzi izazvanih američkom invazijom Iraka. Ranije, u 19. veku, 1825. godine, 14 senatora protivilo se postavljanju Henrija Kleja, ali za Trampovog ministra spoljnih poslova glasalo je 56, dok se njegovom postavljanju protivilo 43 senatora.
Razumljivo je da Trampov zaokret u spoljnoj politici izaziva velika negodovanja u redovima prethodne vlasti. I prije nego što se dugogodišnji direktor Ekson Mobila zakleo na Bibliji da će obavljati pošteno i u najboljem interesu Amerike dužnost državnog sekretara, predsjednik SAD-a je, što tvitovima od 140 znakova, što ukazima, uspio da uzdrma svijet koji je navikao da se predsjednici menjaju, ali da spoljna politika ostaje ista.
Kako je potpisivao nove ukaze, i tvitovao nove otrove, na račun meksičkih “silovatelja i kriminalaca”, poručivao meksičkom predsjedniku da ne dolazi u Bijelu kuću ako neće da plati za zid, kako je preko noći zatvorio američke aerodrome za sve muslimane iz sedam zemalja (“sklonih terorizmu”), kako je najavljivao ukidanje sporazuma o slobodnoj trgovini, hvalio Bregzit i kudio Evropu, tako se tanjio profesionalni kadar u Stejt dipartmentu.
Uz uobičajeni odlazak onih koji su na ambasadorsko mjesto došli po političkoj liniji (30 odsto u vrijeme Obame, uglavnom onih koji su donirali velike pare za njegovu kampanju), ostavke su podnijele i mnoge karijerne diplomate na funkcijama u Stejt dipartmentu, a više od hiljadu američkih profesionalaca širom svijeta potpisalo je peticiju protiv Trampovih mjera. Njima je odsječno preko portparola Bijele kuće poručeno: Ako vam se ne dopada, možete da odete.
Ekspert u petrodiplomatiji
Može izgledati čudno što je inženjer koji je čitav svoj radni vijek, više od 40 godina radnog staža, zaradio u jednoj od svjetski najpoznatijih naftnih kompanija postao ministar spoljnih poslova. Ali poznavaoci korporativnih multinacionala nisu začuđeni. Oni tvrde da je u eri novog Trampovog svjetskog poretka, Reks Tilerson kao stvoren za ministra, baš zato što je kao direktor mega korporacije, vodio petrodiplomatiju - a ona se rukovodi sasvim drugim rezonima od onih koje podrazumijeva klasična vještina pregovaranja sa spoljnim svijetom.
Kakva ironija! Upravo je Vašington drvljem i kamenjem zasipao bivšeg predsjednika naftonosne Venecuele Uga Čavesa, što je kao rodonačelnik petrodiplomatije u Latinskoj Americi pridobijao prijatelje za svoj projekat objedinjavanja kontinenta radi dostizanja socijalizma u 21. vijeku. Nazivali su ga demagogom, populistom, i autoritarnim vođom koji svoje ideje crpe iz prevaziđene kubanske utopije i podmazuje ih naftom. Već četiri godine nema Čavesa, ali je na čelu američkog Ministarstva spoljnih poslova čovjek koji nema ni dana iskustva u politici, ali ima u biznisu sa naftom.
Da je Ekson Mobil država u državi i da ima svoju nezavisnu spoljnu politiku, čiji je osnovni cilj da promoviše svijet u kome se stvaraju povoljne okolnosti za proizvodnju nafte i gasa, to je konstatovao još Stiv Kol u knjizi izašloj pre pet godina (Privatna imperija : Ekson Mobil i američka moć) kada se nije ni sanjalo da će direktor ove megakorporacije postati američki šef diplomatije, a da će predsjednik SAD-a biti kontroverzni milijarder, protagonista rijaliti programa, Donald Tramp.
Tilerson je na čelu te “privatne imperije” vodio, prije svega, računa o isplativosti ogromnih ulaganja u naftu i gas. Zbog toga je, kako piše Kol, u jednom od najnovijih Njujorkera, prednost davao “stabilnim zemljama” čak i kada je garancija te stabilnosti, bio diktator ili autoritarna ličnost na vlasti.
Sa “ispravnim diktatorima”, onim koji su otvoreni za ulazak stranaca, može se lakše praviti posao i tačnije predvideti profit, nego sa demokratijama. Ekson Mobil je uspio da napravi više novca u Ekvatorijalnoj Gvineji, maloj naftonosnoj diktaturi u zapadnoj Africi, u kojoj je decenijama na vlasti jedna familija, nego na Aljasci, gdje se biju političke bitke za pridobijanje glasova i gdje korporacija nije uspjela da ustanovi stabilne i čvrste uslove poslovanja.
Iz ove Kolove analize, koju danas citiraju gotovo svi američki mediji, da se zaključiti da je Donald Tramp povjerio Stejt dipartment čovjeku koji je “čitav svoj vijek vodio paralelnu kvazidržavu, vodeći isključivo računa o interesima akcionara”. Pritom je učvršćivao veze sa svjetskim liderima po sasvim drugom kriterijumu od onoga koji bi mogao da bude u nacionalnom interesu SAD-a.
O tome koliko je ovaj inženjer i biznismen, koga je za mjesto prvog diplomate svjetske supersile, prvi put Trampu predložila Kondoliza Rajs (državna sekretarka u vrijeme Džordža Buša mlađeg) odan svom prijatelju Vladimiru Putinu, američkom arhineprijatelju, ispisani su već tomovi procjena i analiza. Ističe se da je od Putina dobio Orden prijateljstva Rusije, da u ovoj zemlji ima poslovne interese, da je sa predsjednikom Rusije proveo više sati i dana nego bilo koji Amerikanac na visokoj poziciji, sem možda Henrija Kisindžera. Hroničari su zabiljeležili i da je Ekson Mobil zbog sankcija Rusiji izgubio oko milijardu dolara i da se zbog toga Tilerson zalaže da se one ukinu. Propao je, kako se pominje, i dogovor po kome bi Ekson Mobil dobio pravo da istražuje po ruskim arktičkim oblastima, a zauzvrat bi ruska kompanija sudjelovala u akcijama megakompanije u Americi.
Dobar dio demokrata, i američkih tradicionalnih saveznika zapanjen je podatkom da je za ministra spoljnih poslova postavljen čovjek koji je veći prijatelj sa Putinom nego sa bilo kojim dosadašnjim predsjednikom SAD-a, uključujući i novodošavšeg šefa Bijele kuće. Ali čini se da u svijetu, pa i u Americi, ima podjednako mnogo ljudi koji priželjkuju da se sa odnosa između Vašingtona i Moskve najzad skine hladnoratovski šinjel, i da te dvije sile počnu da razgovaraju i djeluju zajedno, makar to ličilo i na neki veliki biznis u kojem će dijeliti profit.
Šta je loše u tome što je na čelu američke diplomatije čovjek koji zna da postavi naftne bušilice na prava mesta i na svih pet kontinenata, pita se jedan komentator koji pritom dodaje da je i do sada Amerika tolerisala diktatore ako su oni nudili na zakup svoja naftonosna polja. Sada će bar, s Reksom Tilersonom na čelu, diplomatija neskriveno mirisati na naftu.
Za razliku od Trampa, Tilerson se u Ekson Mobilu, oslanjao na niz analitičara i eksperata koji su mu donosili podatke i procjene o zemljama i njihovim liderima. Da je svjestan značaja ekspertskih analiza pokazao je i prilikom prvog susreta sa preostalim prorijeđenim činovnicima u Stejt dipartmentu. Unio je malo mira u pobunjeni establišment ocjenjujući da svako ima pravo na svoje mišljenje i da to neće poremetiti radnu atmosferu, aludirajući na potpisnike protestnog pisma koji negoduju zbog Trampovog dekreta o zabrani ulaska muslimana. Peticionaši su vrlo oštro osudili Trampov ukaz, ističući da su zabranom ulaska muslimana izdani fundamentalni principi jednakosti, otvorenosti i nediskriminacije i da neće doprineti većoj sigurnosti zemlje, što je gotovo istovjetno sa onim što se poručuje sa masovnih protesta širom sveta i SAD-a. Oko hiljadu američkih diplomata poziva se na svoju obavezu da u radu štite i brane Ustav. "Naša je obaveza da ukazujemo kada se krše osnivačke vrijednosti naše zemlje."
Za razliku od portparola Bijele kuće, novi šef diplomatije nije savjetovao pobunjenike da daju otkaz, već ih je pozvao da rade svi zajedno. Poslije osipanja velikog broja diplomata, možda na Fogi botomu (kako se zove kvart Vašingtona gde se nalazi Stejt department) nije više ni ostalo močvara koje treba isušiti, što je bila jedna od Trampovih ambicija od početka izborne kampanje. Reks Tilerson je po ulasku u Stejt department odmah pokazao da umije da bude diplomata. Nije pominjao ni močvaru ni svježi vazduh, već je primirio uznemirene činovnike uz riječi da na njih računa i od njih zavisi.
Najteži zadatak
Sada, kada je prošao vatreno krštenje, od Tilersona se očekuje da bar zaustavi predsjednikovu impulsivnu tviter diplomatiju i da blokira ukaze koji stupaju na snagu preko noći bez konsultacije sa institutima, ekspertima i iskusnim karijernim službenicima Stejt departmenta.
Tilerson traži timski rad. Da li će njegov šef, koji je naučio da vodi biznis “his way”, biti spreman da sasluša različita mišljenja? Pitanja u vezi preokreta u američkoj spoljnoj politici ima napretek. Odgovori koji stižu iz Bijele kuće ukazuju da su kola krenula u nepoznatom smeru. Reks Tilerson ima pred sobom, po jednoglasnoj proceni stranih i domaćih eksperata, najteži zadatak. Da umiri pobunjene diplomate i odredi jasne smjernice. U neko drugo vrijeme bi bilo nemoguće da ministar diplomatije postane inženjer, koji je cijelog radnog vijeka bušio naftu. U Trampolandiji, konzervativni milioner iz Teksasa koji u slobodno vrijeme djecu podučava Bibliji, je najbolji mogući izbor novog predsjednika.
Izvor: Al Jazeera
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR