Naslijeđeno

Za Antenu M piše: Jakov Daković

Jeste li gledali "Hereditary?" U ovom filmu iz 2018-e, jednom od rijetkih dobrih savremenih horora, tipičnu američku četvoročlanu porodicu više srednje klase poslije smrti bake počinje da proganja nepoznata sila. Kliše, dabome. Ali, kliše često zna biti istinit.

Ispostavlja se da se baka u slobodno vrijeme bavila demonologijom. "Nemojte nuditi vlastitu krv, svoju DNK određenim entitetima, da neki vaš potomak poslije trista godina ne bi imao probleme", reče neko ko se dobro razumije u materiju. Ta bića, naime, vole paktove.

Zlo i njegovi pojavni oblici, naročito oni metafizički su me uvijek fascinirali, još otkad sam pročitao "Anatomiju ljudske destruktivnosti" i "Demijana".

Crnogorci su, znamo već, jako opterećeni istorijom i tradicijom, ne uvijek na zdrav način. U psihijatriji, kad ste "hereditarno opterećeni" što će reći ako je neki vaš predak po majčinoj ili očevoj liniji imao shizofreniju ili počinio samoubistvo, to je vazda otežavajuća okolnost za proces liječenja.

Zašto vam ovo pričam? Pa eto, prošle nedjelje suočili smo se sa ne baš prijatnim činjenicama o crnogorskom društvu. A nikada nije lako suočiti se sa nečim što ne želimo da vidimo. Suočili smo se sa tim koliko duboko smo civilizacijski zaglibili te da podgorički izbori neće biti nikakva tačka preokreta i trijumfalnog povratka suverenističkih partija.

Da je sjeme klerofašizma ovdje naišlo na plodno tlo i uveliko pustilo korijene. Rodilo se, jelte, pa ga moramo ljuljati. Pada mi na pamet i klasik Polanskog - "Rozmarina beba".

Nikako da se sjetim neke komedije - valjda mi nije do smijanja. Suočili smo se sa tim da je veliki dio naših sunarodnjaka naivan, potkupljiv i šta sve ne ( ali da ne ulazim sad u LSCG diskurs o "narodu koji ne valja"). Sam Bog zna da nisam ljubitelj demokratije, da bih najviše volio da smo apsolutistička monarhija, ali - što je tu je. I tako, zloguki proroci, crni gavranovi i fanovi apokalipse su, reklo bi se, konačno došli na svoje.

Loš rezultat suverenističkih snaga pružio im je neku vrstu perverznog zadovoljstva u stilu "Jesam li vam rekao da ćemo propasti?" Mnogima se, pa i meni, činilo da, osim par detalja koji su mi jako smetali - uniformisano pojavljivanje u bijelim košuljama ( što je zaboga to značilo - omaž koaliciji ZBCG?), stavljanje na listu Marije Vuković pa onda njeno micanje čime je pokazana neviđena slabost i strah od SPC - tim Ivana Vukovića sve radi dobro.

Neposredni kontakt sa biračima, puno malih konvencija umjesto prevaziđenih velikih skupova (koje Crnogorci ipak vole); dakle, sve kao što se radi u svijetu, a opet, nešto (ili neko) je falio.

Jedan medijski tajkun tako u svom tekstu, pozivajući se pritom na proročanske riječi "mudrog vladike" ne bi li vlastitom praznoslovlju dao kakvu- takvu težinu, ustvrdi da je "Đukanović još 2006-e trebao da se povuče i tako omogući nesmetani razvoj demokratije i procvat umjetnosti" (sic!) Ne bih ipak previše o Ž. I. Ružno je napadati osobu sa kognitivnim poteškoćama.

Ja, pak, mislim, potpuno suprotno - DPS bez Đukanovića je kao Motörhead bez Lemmyja - nezamisliv. Neki tvrde da je pokušaj distance od sopstvene stranke i njenog lidera doveo listu Ivana Vukovića do poraza. Drugi kažu da je čovjek naprosto postao žrtva naslijeđenih problema, nepopravljivog imidža, dugogodišnje medijske satanizacije jedne partije.

Kako god bilo, a gadno je prilično (Filip Adžić će, čujem, biti ministar odbrane a dr Dritan preuzeti titulu MVP - čitaj: najkorisniji igrač BIA lige, i sve to u vladi koja je pala ali who cares?!), neću dopustiti ničemu da mi pokvari omiljeno doba godine, pa uz to još najdraži mjesec.

Jer, dok se partije budu bavile postizbornom matematikom ući ćemo polako u sedmicu koju će,pored one vječite "Jesmo li Srbi ili Crnogorci" karakterisati i već pomalo tradicionalna dilema "Je li danas Sveti Luka ili Halloween?" A to su tek moje prave teme. Stoga, praštajte na kratkoći ove analize i ne brinite: čitaćemo se još.