Mazo-asimilacija kao nacionalna politika

Piše: Darko Šuković Možda će tek stoti put ponovljene činjenice, neko uzeti za važne istine: Crnogoraca u Srbiji bilo je 1981. blizu 150 hiljada; deset godina kasnije gotovo 120 hiljada; 2002. pali su ispod 70 hiljada, da bi ih na posljednjem popisu, 2011. bilo manje od 40 hiljada!!!

Kako, onda, premijer matične države hiperisparavajućeg naciona može biti zadovoljan položajem svojih rasijanih sunarodnika u Srbiji? Zar ne bi bilo dovoljno diplomatski napraviti se „englez“?

Doduše, Marković se glede odnosa prema Crnogorcima u Srbiji pokazao kao dosljedan nastavljač politike Đukanovićeve, Lukšićeve i svih prethodnih crnogorskih vlada. Nijedna se nije ni potrudila da provjeri je li dramatično desetkovanje nacionalnih Crnogoraca plod njihovog „dvojnog identiteta“ ili nekoga uticaja imaju birokratsko-sinekurski štapovi i šargarepe, pred kojima se nađu kad u formularu države Srbije treba popuniti rubriku „nacionalnost“?

Dok je za četvrt vijeka broj Crnogoraca u Srbiji spao na trećinu, broj Srba u Crnoj Gori utrostručen je! Paradoks je što su Crnogorci nestajali ćutke, a Srbi se, mašala, množili uz vapaje da ih Beograd zaštiti od asimilatorske politike Podgorice. Nekim čudom, taj se cirkus pokazao kao djelotvorna nacionalna politika!?

Zato srpske nacionalne institucije (koje jesu-nijesu manjinske) u Crnoj Gori iz državnog budžeta dobijaju dvostruko više nego crnogorske, a SPC je za CPC otprilike isto što i Karlos Slim za Panča Vilju...ako im poredimo kese. Dok se prema CPC u Srbiji odnose kao prema jurodivom, Amfilohije je ovdje davno uspostavio obrazac ponašanja koji sada prakticira Donald Džon Tramp.

Za više slika potrebe nema. Mudrima dovoljno.

Ili, ipak, ima? S obzirom na tvrdokornost crnogorskih državnih organa u ignorisanju fenomena koji bi, na koncu, samo postojanje Crne Gore mogao učiniti besmislenim. Ako ne vjerujete meni, čitajte savremenog eksperta etnoinžinjeringa, Milorada Dodika. Koji, možda, ne plijeni estetikom iskaza, ali bi, tim prije, bilo neoprostivo glupo tretirati njegove projekcije kao subjektivan osjećaj.

Dakle, pošto, ipak, ima – evo još jedne. U logoru Neđmeđer, na teritoriji današnje Slovačke, kosti je ostavilo oko pet stotina crnogorskih zarobljenika, tokom Prvog svjetskog rata. Za razliku od njihove indiferentne domovine, Srbija je davno podigla spomen ploču „srpskim mučenicima stradalim1914-18“. Treba li da naglasim da spomenik „pokriva“ i stradale Crnogorce!

Dok se Pogdorica ne zanima ni za žive Crnogorce, Beogradu valjaju i mrtvi!

Znam da treba da naglasim, radi smanjenja municije zlonamjernima – Srbiji svaka čast što poštuje svoje mrtve! A, nama? Nama veliki komad stida, što smo to zaboravili.

I zbog toga se tako lako tanji nacionalni korpus.
..................................................................................
Eh, da... duboko izvinjenje što ovakvim temama skrećem pažnju sa kriminala, korupcije, enormnog rasta javnog duga, poskupljenja benzina i zagađenja vazduha. Stvarno mi nije bila namjera da, ni za tren, podmećem klip u moćnu mašineriju crnogorskog istraživačkog novinarstva... jednostavno me zbog premijera zasvrbila tastatura.