Francuski Englezi

Za Antenu M piše: Jadranka Selhanović 

U ovo što ću vam saopštiti nijesam mogla sa sigurnošću povjerovati.

Zato, sami procijenite može li ovo biti istinito. Možda je i istina. Makar u ponečemu. Evo što čuh. Ne, nijesu se pravili, kako ono kažu, Englezi. Jednostvano su htjeli da budu Englezi.

Pai silom na sramotu. I svi su bili u čudu. Nikako nijesu mogli da shvate. Još manje da prihvate. Da postoje Francuzi koji više vole Englesku. Više od svoje rođene zemlje.

A, oni su odanost i ljubav prema drugoj državi iskazivali na čudan način. Po vazdan su barjačili engleskom zastavom. I pjevali englesku himnu. Bože, čuvaj kraljicu!

Sa onim prepoznatljivim francuskim kotrljajućim rrrr. Koje se nije moglo skriti. A, trudili su se da ga prikriju, svim silama.

Marseljezu nijesu mogli da čuju. Navodno, nije su im se sviđali neki njeni stihovi. Valjda, riječi iz posljednje strofe. Posebno su tuđu zemlju slavili na utakmicama. Zadovoljstvu nije bilo kraja kada gubi francuska reprezentacija. Još, kad je pobijede Englezi.

Od sreće su bukvalno padali u trans.

Ko su ovi ljudi, zar postoji ovako nešto, pitali su se mnogi, i ne samo Francuzi.

Pa, ako toliko vole London, što se ne presele? Što ne odu iz Pariza? Ko im brani?

Ali, oni nijesu mrdali. Iz Pariza. Htjeli su da ljubav prema drugoj zemlji pokazuju iz svoje.

Jer, jedino tako su mogli biti uočljivi. U stvari, znali su, ako pođu u njima voljenu zemlju, ništa neće postoći. Biće neprimjetni. Nezanimljivi. Nevažni. I znali su da će ih neki Englezi, oni konzervativniji, proglasit izdajnicima. Pokazat prezir. Onako mudro engleski, hladno.

I gle čuda. Rekoše da se desilo upravo sinoć.

Reprezentacija Francuske bi poražena.

Od onih koje neizmjerno „vole brda tvrda“. Što ih zovu crnogorske LAVICE.

Ali, sinoć, kako javiše, nijesu slavili francuski Englezi. Kazaše da je slavlje izostalo.

Zbog solidarnosti. Da bi makar malo bol umanjili. Navodno, ovim „našima“ što se prave Englezi.