Bolje da gledaju Kamerun - Srbija nego da biju profesoricu

Za Antenu M piše: Jakov Daković 

Čudna su stvar te reforme školstva, cijenjeni čitaoče. Još od vremena Stipe Šuvara naše školstvo se,kao, neprestano modernizovalo, mijenjalo i usaglašavalo sa savremenim tokovima.

Vrhunac loših reformi ipak se desio u periodu postsocijalizma. Opsjednuti eurointegracijama koje su postale neka vrsta zlatnog teleta mi smo olako prenebregli činjenicu da smo zapravo prije svih tih noviteta imali vrlo dobar obrazovni sistem. A onda uveli rad u grupi, inkluzivnost, testove umjesto usmenog ispitivanja, sve gore od goreg.

Da promjena ne znači uvijek i napredak (u školstvu kao i u politici) to smo, čini mi se, naučili na najteži način. Uostalom, "kad država donosi mnogobrojne zakone, to je gotovo uvijek znak dekadencije." (Niče, Volja za moć &745)

Katedra je, nekad, davno, bila izdignuta visoko iznad klupa. Ni to nije uvijek bilo dobro. Vazda su postojali profesori-cinici koji su zloupotrebljavali autoritet ("dark sarkasm in the classroom"). Pa se iznivelisala sa đačkim klupama u procesu demokratizacije. Gospodin profesor je postao drug. A onda je dostigla tačku kriptodepresije.

Shodno tome, sve češće smo u prilici da čitamo o iživljavanju đaka nad profesorima. Nešto što bi prije koju deceniju bilo nezamislivo sada je svakodnevica. To je mjera našeg pada, ona nova normalnost na koju se, kako kažu, moramo navići. Nižu se kao na pokretnoj traci viralni snimci iz raznih gradova bivše Jugoslavije. No dobro de, nije tako strašno - đe su mladi tu je i šala!

Nedavni slučaj iz Srednje ekonomske škole u Podgorici simptomatičan je po mnogo čemu. Profesorica je, kao što vjerovatno znate, na času pustila prenos utakmice Kamerun - Srbija dok je sama gledala nešto na telefonu - Vagnera u Bajrojtu ili Danicu Crnogorčević, ko bi to sad znao. Naš narod, vazda brz i prijek, odmah je potrčao da je osudi. Stanite malo, kažem ja. Gdje vam je presumpcija nevinosti? Možda je profesorica samo "preventivno djelovala" da bi izbjegla kakav belaj.

Neka gledaju, samo da me ne biju!

Ili, možda je gledanje utakmice imalo edukativnu svrhu - praktičan kurs sociologije o balkanskom mentalitetu (strah od pobjede, kako se od gotovog pravi veresija ,"i tak'i da se bore protiv Nemaca"etc.) Ne, to je isključeno jer je u pitanju bio živi prenos, osim ako profesorica nema sposobnost prekognicije. Za razliku od mojih sunarodnika srpskog opredjeljenja koji su zdušno navijali protiv ženske rukometne reprezentacije Crne Gore ja nisam likovao nad neuspjehom "Orlova". Jedino me malo čudi što u "Vijestima" nisam pročitao naslov da je "Srbija herojski sačuvala neriješeni rezultat". To bi bilo sasvim u skladu sa njihovom uređivačkom politikom.

Ja sam vam inače jedan od onih staromodnih tipova koji još uvijek više vole da gledaju filmove i utakmice na TV ekranu nego na kompu.

Sticajem okolnosti, gledao sam Piksija uživo. Radnički iz Niša je, naime, gostovao Lovćenu u, valjda, Kupu Jugoslavije. Sjećam se samo da je bilo uzbudljivo, zabavno i da je, čini mi se, Radnički pobijedio 4:2. Teško je milenijalcima dočarati tenzičnost u vazduhu i elektricitet koji je izbijao iz radio aparata tih godina kad je najveći društveni problem bio ko će ući u prvu ligu - Sutjeska ili OFK Beograd. Ne zamjerite mi na ovom dašku nostalgije, tekst pišem 29-og novembra.

Ali da se vratimo mi na slučaj naše profesorice. Znate kako, neradnika u školama je uvijek bilo. Doduše, kad sam ja išao u gimnaziju mogli su se izbrojiti na prste jedne ruke.

Većina mojih profesora bili su izvrsni u svom poslu, i kao metodičari i kao vaspitači : Vojo Mrvaljević, Lidija Mijanović, Vjera Đurović, Pero Radonjić (jedini koji je zakone fizike tako jednostavno objašnjavao da sam uvijek mogao izvući solidnu četvorku ), Sonja Špadijer (koji to pisac nije potajno bio zaljubljen u svoju profesoricu francuskog?) i mnogi drugi.

Da, i nama su ponekad činili ustupke, puštali nas ranije s časova da gledamo mitinge i demonstracije (koje evo neprestano iznova proživljavamo kao da živimo u filmu "Dan mrmota"), dopuštali da donesemo kasetofon na čas - ako ovi mlađi uopšte znaju šta je to kasetofon, a bogme i čas. Samo što u ovom slučaju problem nije nerad već još ponešto, previše očigledno da bih navodio.
Bitna razlika u odnosu na današnje prilike je ta da je profesor još uvijek bio kakav - takav autoritet. Sa tankom platom doduše, ali autoritet.

Često se čuje da "sve polazi od kuće". Ne sporim. Ali tu i jeste problem. Vidite, dok roditelji crnče kod privatnika i strepe od otkaza djecu im vaspitavaju profili tipa Krstinja Popović, a tek vikendom mogu zajedno da sjednu a i tada se druže uz Zvezde Granda ili takvo što. Željko Mitrović je, kad god bi ga prekorili zbog šund sadržaja, znao reći da "uvijek postoji daljinski upravljač". Ne bih se složio. Mitrovićeva sloboda izbora je samo utvara, fantom slobode.

U krajnjoj liniji, na tom Pinku je (doduše davno) išla najbolja serija koju sam, uz Breaking Bad gledao, "Six Feet Under", ili Simpsonovi recimo. Ali narodne mase bi se nekako baš u tom momentu sjetile Željkovog daljinskog upravljača, propuštajući i ono malo dobrog što je ružičasta napast mogla da im pruži. Eto vidite - ako narodu ponudite kvalitetan i nekvalitetan sadržaj on će uvijek po pravilu izabrati ono lošije - šta kažem, izabraće najgore. Zato mu, nekad mislim, ne treba ni ponuditi izbor. Evo, rekoh to, rizikujući da me neko proglasi antidemokratskim pojedincem i sumnjivim elementom, što bi mi neosporno godilo. Znam da su to privatni mediji i da rješenje nije lako pronaći.

Van školskog sistema, ljudi su skloni da uče samo ako su svjesni svog neznanja. Jasno vam je da je takvih malo i da, ako se ikad prilike u ovoj zemlji srede, treba vratiti nešto kao klasičnu gimnaziju.

U međuvremenu, stvari idu svojim tokom. Ustavnog suda još nema, a čitava crnogorska društvena i politička scena liči na agoniju bez raspleta.

Ali pustimo to: najbitnije je, sudeći po nekim medijima, da makar jedan tim sa ex-Yu prostora uđe u nokaut fazu SP u Kataru da ne izgubimo obraz zanavijek pred tim Arapima.

Eh da, umalo smetnuh s uma: evo stižu i praznici pa ne zaboravite nipošto da svom osnovcu kupite novi Samsung Galaxy.

Na šta bi to, molim vas, ličilo, kad sljedeći put izmakne stolicu profesoru, da postavlja taj snimak na Tik Tok sa nekog prevaziđenog modela?