Dritanik

Piše: Darko Šuković

Numerički, imalo bi smisla poigrati se riječima slavne poruke branitelja sa Ljubinog groba, a povodom brojnog stanja u Vladi Crne Gore. Suštinski, bilo bi to strašno i neoprostivo, jer Dritan Abazović može biti vrijednosni zamalo ekvivalent jedino onima koji su na div-junake iz Četvrte proleterske (crnogorske) jurišali. Elem, što je na koti u Karađorđevoj manje ministara, to je dugoodlazeći premijer razorniji po bratstvo i jedinstvo, teritorijalni integritet i državni suverenitet Crne Gore. Da su, kojim slučajem, zgradu Vlade posadili u Ul. Vaka Đurovića, narodni heroj bi sa onoga svijeta tužio SUBNOR što ga nije zaštitio od toga blama.

Nešto jeste i ranije bilo trulo i bolesno u Montenegru. Da nije, ne bi joj danas u ovakvom mučenju izdisale institucije. Ne bi se hitleri iz naših sokaka mogli ovako dohvatiti dizgina i, recimo, jahanje osedlanog tužilaštva prodavati kao oslobođenje. (Ili, pomenimo najsvježije, akcije Luke Bar kao društveno koristan posao. Što je tačno, ali u smislu - koristan za probrano društvo. Što će se, inšalah, brzo i bjelodanim učiniti.)

Pod firmom borbe protiv uticaja politike na pravosuđe dobili smo, uprkos negativnom mišljenju Venecijanske komisije, regule koje su taj uticaj olakšale i pojačale. Borba protiv trećeg mandata Vesne Medenice i njenog "manusa" nad sudstvom, dala nam je Premijera kao vrhovnu pravosudnu instancu, kadiju-žreca koji tuži i sudi obavezujućim uputstvima. Njegova ruka pravde je već daleko odmakla na putu od izvornog vrela nadahnuća, Aleksandra Vučića, ka šampionu vrste - Josifu Visarionoviču.

Bogme, nije tačno da nije daleko što ovca vidi ležeći, kad se ispostavlja da pogled sa Dritanovih visina dobacuje do spis(k)a po kojima djelaju organi gonjenja. Ne, nijesu mađije posrijedi, ni dar prekognicije nije, nego je đavolisan princip podjele vlasti, a Crna Gora se prvi put suočava sa modelom neprosvijećenog apsolutizma.

Ne mijenja stvar ono "dr" ispred ispodcenzusnog gospodara. Jer, karakter sistema aktuelne vlasti presudno definiše karakter njenog vlasnika. A on se očituje u svakoj prilici: od nenošenja kape na čupavoj glavi u fabrici čipsa (dok je uredno nosio integralno ćelavi Joković), do pubertetskog hvalisanja kako hapšenja idu po njegovom spisku. Čime uzima pravo, prije svih, specijalnom tužiocu Vladimiru Novoviću na ljudsko i profesionalno dostojanstvo. Na šta SDT, konstatujmo i to, krotko pristaje.

Selektivnost u postupanju tužilaštva postaje besprizorna i nepodnošljiva. Na golu riječ, vidjeli smo kakvu, poslanika vladajuće većine "običan" građanin (ako je u ovoj državi Cetinjanin više običan građanin) ekspresno završava u pritvoru (hvala aerodromskim kamerama što je pušten), dok pred tonama objavljenih indicija (sud jedini može utvrditi jesu li to dokazi) SDT se ponaša kao paralisano. Ili kao opareno, u slučaju šverca cigaretama i visokopozicioniranog uraša Rada M.

Pretpostavka nevinosti u Crnoj Gori odavno nije standard koji se poštuje. Gardaševićima je presuđeno u Skupštini, u saopštenjima partija i pokreta, grupa i pojedinaca. Niti se ko, nakon objavljenoga snimka incidenta izvinjava, niti ko problematizuje lažno prijavljivanje, da ne govorimo o korišćenju državnih resursa u privatne svrhe i, ali sad stvarno, fizičkom napadu na mirne putnike. Realno, gadluk jedan i to ti je koncept odgovornosti za javnu riječ u našoj maloj državi.

Koliko god neprijatan, naročito po žrtve fizičke i političke agresije, događaj na aerodromu je incident nižega nivoa društvene opasnosti, spram premijerovih javnih narudžbenica Specijalnom tužilaštvu. I danas, obavijen pljevaljskom maglom, a porastao zbog konteksta, Dritan Abazović daje milom narodu na znanje da je Saša Čađenović odrađen i da se pripremi - Milivoje Katnić! Tako "mali Đokica" iz vica zamišlja vladavinu prava. Naš mali Đokica, međutim, i u tehničkom mandatu ima instrumente za pretvaranje želja u stvarnost. Sve opasno vonja na staljinistički revanšizam, ali...

A, poslije "ali" uvijek dolazi jedino bitno...

Rukovođenje Dritana Abazovića Vladom CG u tehničkom mandata liči na grozničavu trku sa vremenom koje mu je preostalo za ispunjenje zadatka. Za mogućnost da se, okrenut prema Beogradu i Moskvi, kad taj trenutak dođe, izrazi mesićevski: ja sam svoj zadatak ispunio, Crne Gore više nema. S kapitalnom razlikom što Stipe Mesić tu poruku nije uputio susjedima, nego domovini.

U međuvremenu, Abazović je svoju stranku sveo na olupinu, po kredibilitetu i snazi, sputio je ispod cenzusa i pretvorio u, još malo pa, beskorisnog "idiota" za arhitekte Srpskog sveta/Otvorenog Balkana. Država jeste nešto žilaviji organizam, ali i tu mu ne ide loše. Da sad parafraziram Čerčila- šta ga briga, neće on u njoj živjeti kad obavi posao.  

Paradoksalno je ali istinito, mjera neuspjeha Crne Gore, mjera je uspjeha Dritana Abazovića. Sva nepočinstva prethodne vlasti dovedena su u prethodne dvije godine do savršenstva, samo što je motiv ličnoga koristoljublja unaprijeđen u razvaljivanje države s umišljajem. Crna Gora tone u dužničko i političko robstvo, ali ne zbog sudara sa santom, nego zbog miševa koji su rupice na brodu pretvorili u kratere. Na pučini se ne nazire nikakva replika Karpatije, da spasi brodolomnike, nego ledene i zle oči naručilaca pretvaranja naše male domovine u Dritanik.

Pošto nema nade u pomoć prijatelja, pitanje je: ima li majstora na brodu koji može zakrpiti rupetine prije potonuća? A miševi? Oni u ovakvim sistuacijama reaguju instiktivno.