Ima li im lijeka?

Piše: Jadranka Selhanović

Viđoste li jutros ovu „stranu“ štampu domaće proizvodnje? Ne mislim na čitanje, nego samo onako, kratko bačen pogled na naslovnice? Liše „Pobjede“, ni riječi, a kamo li slike sa sinošnjeg protesta. Izgleda da je  neka muka velika. Od koje obnevidiš. I sluh oštetiš.

No, iskreno, kad malo promisliš, nije im ga lako. Stvarno, nije lako izdržat onoliku svjetlost, onoliku jačinu kad bljesne, kao sinoć što zasija pred zakonodavnim domom. Crnogorskim? Još i slušat 20. 000 duša kad zagrme: volimo vas brda tvrda....!

A, i onaj Šćepović, za muku! Kako reče: Mi hodamo, mi ne klečimo. I gađa ih u vrh glave. Što je mnogo, mnogo je. Bar da reče: Mi hodamo, mi ne čučimo! Možda bi im lakše palo. Jer, kad klečiš, slabo što učinjet  možeš. A, kad čučiš, možeš barem ponešto.

Pa, onada i Tanja. Opet, i opet ih sjekira. Ni manje ni više, no poruči: Umjesto otvorenog Balkana, biramo otvorenu Evropu, i umjesto srpskog sveta- samo svijet! Sve protivno njihovoj i volji i želji. I„istinitim istraživanjima“ koje dostavljaju BIRN-u.

Čulo se i još nekih „teških“ riječi. I zahtjeva! Baš „teških“ za izdržat. I za oči i uši.     

No, rekoše da se, povodom ovog slučaja, i medicina umiješala. Dala stručno mišljenje. Koje potvrdi da ova boljka, nije akutnog tipa. Traje pune dvije godine. Već  prešla  u hronično. I teško se liječi.