MRTVOROĐENČE

Piše: Šeki Radončić

Deklaracija o pomirenju Srba i Bošnjaka u Crnoj Gori, koju je zvanično inicirao četnički vojvoda Andrija Mandić, uz navodnu asistenciju čečenskog predsjednika Ramzana Kadirova, te svesrdnu pomoć bivšeg sandžačkog muftije Muamera Zukorlića, kako pompezno najavljuju njeni inicijatori, uskoro će „pomiriti Srbe i Bošnjake u Crnoj Gori“ i napokon riješiti „neriješeno srpsko i bošnjačko nacionalno pitanje “ u našoj državi.

U Deklaraciji se, začudo, ne navodi krucijalna činjenica: oko čega su se, to, posvađali crnogorski Srbi i Bošnjaci, kako se manifestuje ta svađa, od kada traje, ima li ranjenih i mrtvih, ko predvodi crnogorske Srbe, a ko crnogorske Bošnjake, hoće li za njihovo razdvajanje trebati Plavi šljemovi...!?

Nema odgovora ni na ključno pitanje: kako pomiriti dva navodno posvađana naroda!? I uz čije posredovanje: Rusije, OEBS-a, UN-a!? Ili, možda, Ranka Krivokapića!?

Kriva je država

Autori Deklaracije, potom, prebacuju loptu na drugi teren, te državu Crnu Goru optužuju da posvađanim crnogorskim Srbima i Bošnjacima „nije omogućila ostvarivanje kulturnih, prosvjetnih, naučnih i ekonomskih veza sa njihovim sunarodnicima u susjednim državama“ i ukazuju na „nezadovoljavajući položaj srpskog i bošnjačkog naroda u oblasti kulture, nauke i potpunog ekonomskog zapostavljanja od centralne republičke vlasti“.

Posebno na sjeveru Crne Gore.

Inicijatori Deklaracije, nažalost, ni ovog puta ne navode konkretne činjenice, a mogli su, što je neophodno čak i kod pisanja iole ozbiljnijeg teksta, a kamoli jedne „istorijske deklaracije“ koja treba da pomiri dva tako teško posvađana naroda. Koji, koliko je poznato autoru ovog teksta, vođeni teškom nacionalističkom mržnjom, nijesu ispalili đavoljega metka jedni na druge posljednjih decenija. Bar ne na teritoriji Crne Gore.

U dokumentu, koji će „pomiriti Srbe i Bošnjake“, crnogorska vlast se takođe optužuje da „simulira tzv. građanski koncept društva, kojim se prikrivala drska diskriminacija i nasilna asimilaciona politika režima“. Što god to značilo.

Pošto elementarno rasuđivanje govori da u Crnoj Gori nijesu posvađani Srbi i Bošnjaci, prije svega jer nijesu slušali ekstremiste poput vojvode Mandića, te da nema govora o njihovom asimiliranju, valjda u Crnogorce, vrag će ga znati, uputno je pozabaviti se legitimitetom inicijatorā deklaracije, kao i njihovim političkim biografijama; odnosom prema državi Crnoj Gori; sučeljavanjem sa prošlošću; eventualnim tačkama razdvajanja...

Možda ćemo tako najbrže doći do zaključka koji su to, ne samo dnevno-politički, već strateški i krajnji ciljevi pokretanja jedne ovakve kontradiktorne i maligne deklaracije.

Pomiriteljski legitimitet

Što se tiče legitimiteta samozvanih pomiritelja U Crnoj Gori, tu stvari stoje ovako:

Novopečeni zagovornik bratstva i jedinstva, vojvoda Andrija Mandić, ima puni legitimitet: on je neprikosnoveni lider najjače opozicione koalicije Demokratskog fronta. U narodu poznatijeg kao Dražin front. Što mu, naravno, ne daje pravo da izmišlja svađe između naroda. Ili bolje rečeno, da nudi deklaracije zasnovane na fikcijama i lažima.

No, i tu ima kvaka: vojvoda Mandić, vjerovatno veoma svjesno, pokušava da, pod plaštom tobožnjeg pomirenja, utre puteve novim nacionalnim i teritorijalnim podjelama u Crnoj Gori.

Predsjednik ruske republike Čečenije, Ramzan Kadirov, bez dileme, nema nikakav legitimitet i uticaj u Crnoj Gori. Putinova batina u Čečeniji, da se ne lažemo, u Crnoj Gori ne predstavlja ništa. Ili u najboljem slučaju: tamo nekog vehabiju ili babarogu iz Čečenije.

Slična situacija je i sa narodnim poslanikom srbijanskog parlamenta, Muamerom Zukorlićem. Onoga trenutka, kada je, zbog opasnih međumuslimanskih podjela koje je izazivao u Sandžaku, dogovorom Beograda, Ankare i Sarajeva, zglajzao s funkcije sandžačkog muftije i postao političar – Zukorlić se u Crnoj Gori može pitati, i imati politički legitimit, koliko i Vojislav Šešelj. Ili, recimo, Palma iz Jagodine.

Svejedno, ovakvo političko djelovanje Zukorlića i Kadirova i miješanje u međunacionalne odnose druge države, čak kada je u pitanju jedan izmišljeni sukob, predstavlja direktno uplitanje u unutrašnje stvari Crne Gore.

Stoga, ne bi čudilo kada bi crnogorska Vlada razmotrila opciju proglašenja ove dvojice samozvanih i teledirigovanih pomiritelja iz Rusije i Srbije personama non grata u Crnoj Gori.

Rječite biografije

Što se tiče biografija, prvo pogledajmo ko je Ramzan Kadirov:

Današnji čečenski predsjednik bio je žestoki čečenski separatista. Nakon raspada SSSR-a, njegov otac, Ahmad, proglasio je, 1991. godine, nezavisnost Čečenije. No, Moskva je ekspresno napala Čečeniju i glavni grad Grozni sravnila sa zemljom.

U tom višegodišnjem ratu poginulo je oko sto hiljada Čečena, pretežno civila.

Po izbijanju Drugog rusko-čečenskog rata 1999. godine, otac i sin su promijenili stranu: beskrupulozno su izdali svoje saborce i priklonili se Rusiji.

Njihovi nekadašnji borci to im nijesu oprostili: predsjednika Ahmada ubili su u Groznome 2004. godine, tempiranom minom postavljenom ispod svečane lože na stadionu Dinama. Na prijestolu Čečenije naslijedio ga je njegov sin Ramzan.

Strani mediji nasljednika Ramzana opisuju da se ponaša kao „čečenski kralj, da je vulgaran, opasan i vrlo, vrlo bogat“. S druge strane, zbog mirotvorstva, dobročininstva i velikodušnosti, članovi delegacije iz Crne Gore koju je primio u Groznom, doživljavaju ga kao mitološko biće, pola Djeda Mraz, pola Majka Tereza.

Međutim, Ramzanov odnos prema neistomišljenicima i protivnicima pokazuje njegovo pravo lice i karakter:

“One koji su i dalje na toj strani, nastaviću ubijati, sve do zadnjega, sve dok mene ne ubiju. Ubijati ću ih dok sam živ...“

Ako predsjednik Čečenije, koji se ponosi svojim ubistvima treba da izvozi demokratiju i svoj način pomirenja u Crnu Goru, tu nešto ne štima. No, posljednjom izjavom vojvode Mandića, datom nakon hapšenja njegovog vozača, da „za svaku glavu koja odleti iz DF-a, odlećeće nečija glava”, stvari dolaze na svoje mjesto: samoproglašeni pomiritelj i crnogorski Džek Glavosjek, za bojati se, ne bi bio ništa manji kasapin od Kadirova. Da mu može biti.

Umjesto da javno zamoli eks-muftiju Zukorlića da se pomoli za duše grešnika, Čečena Kadirova i vojvode Mandića, autor ovih redova je iz preventivnih razloga odlučio da konsultuje literaturu. Evo što govore činjenice:
Bivši sandžački muftija Muamer Zukorlić čovjek je velikih ambicija.

Nakon što je morao da napusti mjesto muftije, odlučio je da evoluira u političara i kandiduje se, ni manje ni više, nego za predsjednika pravoslavne Srbije.

No, doživio je debakl: Toma Grobar ga je sahranio. Bez opijela. Bivši muftija potom se politički još jednom reinkarnirao: postao je narodni poslanik u skupštini Srbije. Ali i dalje na skupocjenom automobilu ima registraciju MUFTY. I tri žene. Po Kuranu su mu, doduše, dozvoljene četiri, a po sbijanskom zakonu bigamija je krivično djelo.

Junaci crnih hronika

Zbog pomiritelja Muamera Zukorlića, Sandžak je često bio poprište revolveraških obračuna između njegovih i pristalica druge vjerske frakcije, koje se međusobno ne priznaju, srbijanskog reisa Adema Zilkića. Zbog toga je efendija Zukorlić godinama puni stranice „crne hronike“ u novinama:

„Pristalice dvije frakcije Islamske zajednice koje djeluju u Srbij i potukle su se danas u Novom Sadu. Jedna osoba ranjena nožem i primljena u bolnicu“, „U sukobu oko 250 vjernika pristalica muftije Zukorlića i Reisa, Ersan Biševac zadobio prostrelnu ranu ramena i vrata“; „Zukorlićevi tjelohranitelji pištoljima teže povrijedili Esada Ćosovića i Orlana Ćorovića“, „Novopazarska policija sprečila incidente širih razmera, povređen Nazim Desničanin“, „Zukorlićeve pristalice pucale u pravcu opštine“, „Zukorlić sije strah u Novom Pazaru i okolini“, „Muftijini ljudi zavode teror“, „Razoružajte muftiju...“

Ovo je samo mali dio naslova i podnaslova o sandžakom mirotvorcu koji se, nakon što je po Sandžaku pomirio sve što je mogao pomiriti, našao u Mandićevom mirovnom vijeću za mirenje inače neposvađanih Srba i Bošnjaka u Crnoj Gori.

Sandžački Mahatma Gandi čest je gost, dakako, i u crnim hronikama crnogorskih medija: „Reis Fejzić: Zukorlić podržava vehabizam i verske ekstremiste u Crnoj Gori“, „Zukorlić je fašista, unosi nemir u Crnu Goru“, „Zukorlić pokušava da podijeli muslimane u Crnoj Gori“,„Zaštite nas od muftije Zukorlića“ , „Predsednik Vujanović i reis Fejzić ocenili da muftija Zukorlić nema šta da trazi u Crnoj Gori“. I tako dalje.

O vojvodi Andriji Mandiću, naprasnom borcu za bratstvo i jedinstvo u Crnoj Gori, ne treba trošiti riječi.

Crnogorsko tužilaštvo, kao što je poznato, uveliko plete mrežu oko ovog ekstremnog srpskog nacionaliste koji je, kako se pretpostavlja, a vrijeme će pokazati da li za to ima i validnih dokaza, pokušao da tokom oktobarskih nasilnih demonstracija, 25. oktobra 2015. godine, sa pristalicama zauzme zgradu Skupštine Crne Gore, izvede državni udar i proglasi „narodnu vlast“.

Sumnjiči se i da je, na dan izbora prošle godine, do guše bio upućen u planiranje i pokušaj ubistva tadašnjeg crnogorskog premijera Mila Đukanovića, koga je trebalo da smaknu ruski plaćenici. Vojvoda Mandić je, baš kao i cijenjene mu kolege efendija Zukorlić i Čečen Kadirov, pravi majstor u izazivanju oštrih i opasnih podjela u narodu.

Što samo potvrđuje latinsku izreku da se „sličan sličnom raduje“. I da zdrava logika kaže: ljudi sa ovakvim djelovanjem i demokratskim potencijalom ne mogu biti nikakvi pomiritelji.

Odnos prema državama i kadrovska slagalica

Što se tiče odnosa trojice bogobojažljivih mirovnjaka bez granica prema Crnoj Gori, ni tu stvari ne stoje ništa bolje. Čečen Ramzan Kadirov je u jednu ovakvu, u suštini anticrnogorsku priču, najvjerovatnije uvučen po komandi, ili uz punu saglasnost Kremlja, i to sa ciljem kako bi se priča o tobožnjem sukobu dva naroda u Crnoj Gori internacionalizovala i tako se oslabila crnogorska pozicija pred presudno glasanje u Vašingtonu o ratifikaciji protokola o pristupanju Crne Gore u NATO. Jer zemlja u kojoj treba miriti dva podijeljena i posvađana naroda nije dovoljno dobar kandidat za ulazak u NATO i EU.

S druge strane, efendija Zukorlić je agilno i direktno učestvovao u predreferendumskoj anticrnogorskoj kampanji, pod firmom „ne cijepajmo Sandžak“. Što je tada bio sasvim legitiman čin, jer je Zukorlić bio građanin državne tvorevine SiCG, iako je, naravno, upitno koliko je politička djelatnost spojiva sa obnašanjem funkcije sandžačkog muftije. Zukorlić je, kako se hvali, a ovog puta istinu zbori, formirao „sestrinsku Bošnjačku demokratsku zajednicu“ u CG, na čelu sa Hazbijom Kalačem.

I to sasvim dobronamjerno: da utre Bošnjačku stranku, da obali njenog predsjednika Rafeta Husovića, a potom, po sistemu domina, zbaci predsjednika crnogorske Vlade Mila Đukanovića. Onako usput, htio je da smijeni i crnogorskog reisa, Rifata Fejzića, i preotme mu sljedbenike.

Personalno gledano to bi izgledalo ovako: Zukorlić bi, na kraju te priče, umjesto Husovića, doveo Kalača, na mjesto Mila Đukanovića inaugurisao bi četničkog vojvodu Andriju Mandića, a umjesto reisa Fejzića postavio bi svog „pomoćnika za južni Sandžak“, hafiza Abdurahmana Kujevića, izopštenog iz Islamske zjednice CG zbog vjerskog radikalizma. Što, ne govori samo o prevelikim ambicijama novopazarskog hodže, već i o dobro smišljenom planu za promjenu vlasti u Crnoj Gori spolja. Što, treba li ponovljati, predstavlja klasično miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore.

U kontekstu pomenute Deklaracije i odnosa prema Crnoj Gori, valja imati u vidu da je njen formalni inicijator vojvoda Mandić, bio i ostao žestoki protivnik crnogorske suverenosti. Vojvoda, kao svi pravi velikosrbi, Đukanoviću nikada neće oprostiti odluku o suverenosti Crne Gore i priznanje Kosova.

Nije tajna: da se Andrija Mandić pita, Crnu Goru bi prisajedinio Srbiji, a potom ih obje stavio pod upravu Rusije. Zbog crnogorskog priznanja Kosova, znamo, Mandić je više od deset dana štrajkovao glađu, iako neki tvrde da su mu za to vrijeme umjesto infuzije davali bureke. S mesom. Uvezenim iz Srbije.

Tačke spajanja i razdvajanja

Pošto je jasno da trojica najviđenijih inicijatora Deklaracije imaju jake dodirne tačke, kao što su, recimo, uspostavljanje demokratije Kadirovog i Mandićevog tipa u Crnoj Gori; rušenje crnogorske Vlade za interese Rusije; crnogorsko blokiranje ulasku u NATO i EU, te njeno stavljanje pod ruski šinjel... zanimljivo je vidjeti da li između njih postoje tačke razdvajanja. Posebno između vojvode Mandića i efendije Zukorlića, pogotovu kada je u pitanju suočavanje s prošlošću, to jest odnos prema rehabilitaciji četnika, genocidu u Srebrenici, Karadžiću, Mladiću...!?

Andrija Mandić vatreni je pobornik rehabilitacije Draže Mihailovića. Žestoko se usprotivio i hapšenju ratnog zločinca Ratka Mladića, kao i usvajanju Deklaracije o genocidu u Srebrenici, kako su učinili svi demokratski parlamenti Evrope i svijeta, računajući i crnogorski. Mandić i bratija, znamo, glasali su protiv.

Predsjednik Dražinog Fronta zvanično je tražio da Crna Gora podigne spomenik koljaču Pavlu Đurišiću, koji je tokom Drugog svjetskog rata rukovodio klanjem hiljada Bošnjaka u Crnoj Gori, Sandžaku i Bosni. Uz objašnjenje: "Crna Gora jedina je zemlja u Evropi koja ne dozvoljava da se obilježe mjesta stradanja i sahrane ostaci građana koji u Drugom svetskom ratu nijesu pripadali partizanskom pokretu".

Građanina Andriju Mandića ne zanima koliko je građanin Pavle Đurišić pobio muslimana. I kako.

I kakvu je sahranu zbog toga zaslužio!? Iz izvještaja građanina Đurišića svom vrhovnom komandantu, armijskom generalu Dragoljubu Draži Mihajloviću, od 13. februara 1943. godine, fino se vidi kako su se građani-četnici isključivo bavili civilnim i humanim poslovima:

„Akcija u Pljevljanskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protiv muslimana izvršena je. Operacije su izvedene tačno po naređenju i izdatoj zapovesti(...)Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena tako, da ni jedan njihov dom nije ostao čitav (...) Za vreme operacija pristupilo se potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti”... “Naše ukupne žrtve bile su 22 mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1200 boraca i do 8000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece...

U selu Moćevići poklato je i spaljeno 81. čeljade. Tu je noćio dio ’oslobodilačke vojske’ koji je od leševa poubijanih Muslimana sagradio nužnik. Na ulazu nužnika stavili su natpis Muslimanska džamija. Nalažene su muslimanske djevojke kojima su poslije silovanja zabijani kolci u stidna mjesta i na taj način umarane. Dosta su muslimanskih djevojaka odveli sa sobom te se do danas nezna za njihovu sudbinu. Nađen je leš Hadžije Tahirovića u selu Strazici koga su derali od ispod koljena pa uz leđa, koža vraćena niz prsa i ovdje su stavili natpis ’Muslimanka s feredžom’“...

Hoće li bivši muftija efendija Muamer Zukorlić doista stati u punom kapacitetu iza deklaracije građanina Mandića, koju treba da potpišu, kako je predviđeno, bošnjački intelektualci sa sjevera Crne Gore, a da se, u ime tobožnjeg pomirenja Srba i Bošnjaka, ne osude četnički zločini, pokret i zločinci. Hoće li Zukorlićev uslov završnog teksta Deklaracije biti da se Mandić odrekne rehabilitacije Draže Mihajlovića i podizanja spomenika takvom zlikovcu kakav je bio Pavle Đurišić, zbog kojeg je štrajkovao glađu.

Ili će efendija Zukorlić, zbog lične promidžbe i interesa, pristati da glanca biste građanina Đurišića i drugih zločinaca, koji su klali njegov narod, abolirajući tako i četničku ideologiju !? Hoće li hodža reći jok, ili će, možda, dušu prodati šejtanu!?

Evo činjenica, koje će, možda, dati odgovor na ovo krunsko pitanje: Bošnjačko nacionalno vijeće, pod patronatom efendije Muamera Zukorlića, prošle je godine odlučilo da se u Komaranu kod Brodareva podigne spomenik komandantu Komaranskog četničkog odreda, Huseinu Rovčaninu. Koji je poginuo 1944. godine boreći se protiv partizana na strani vojvode Pavla Đurišića.

„Rovčanin je hrabro poginuo u borbama protiv okupatora, to jest jedinice partizanskog generala Peka Dapčevića u blizini Mojkovca pokušavajući da omogući prolaz Đurišićevim četničkim jedinicama“, ističe se u istorijskim izvorima bliskim Ravnogorskom pokretu. E, neka smo i to čuli: Peko Dapčević nije bio oslobodilac, već okupator!?

Akciono jedinstvo, uprkos ideološkom jazu, već pokazano

Kada ovo znamo, ne čudi što je Hazbija Kalač sa saradnicima na prošlogodišnjim Mandićevim četničkim protestima bio ispred crnogorskog parlamenta da ruši Vladu i Đukanovića, i pri tom Zukorlićevim sljedbenicima nije smetala četnička ikonografija i pečenja krmeta na podgoričkom asfaltu. Nasuprot, mentor efendija Zukorlić je pozdravio njihovo učešće na građanskim protestima, precizirajući za Pobjedu:

„To je prirodna reakcija odgovornih ljudi... Jednom sam rekao da su mi miliji iskreni četnici, nego neiskrene navodne demokrate“.

Dilemama ovdje nije kraj: na red dolazi i pitanje hoće li Andrija Mandić revidirati mišljenje i prihvatiti da vehabije nijesu opasnost koja Crnoj Gori blokira put u Evropsku uniju, kao što je tvrdio?

Nakon što je, 30. novembra 2010, godine, pripadnik vehabijskog pokreta Mevlud Jašarević iz Novog Pazara, naoružan kalašnjikovim, neselektivno pucao po zgradi Ambasade SAD u Sarajevu, pritom ranivši jednog policajca, vojvoda Mandić je ekspresno osuo paljbu po vehabijama, Crnoj Gori i Milu Đukanoviću:

„To je prvi put u istoriji terorizma da je na taj način izveden napad na neku ambasadu. Demonstrirana je do sada neviđena hrabrost, drskost i otvorena spremnost na žrtvovanje do ispunjenja radikalnih islamističkih zahtjeva. Cilj je davno definisan – ljudi sa ovog prostora moraju poštovati stroga pravila koja propisuje vjera kojoj pripadaju pripadnici ovog pokreta ili nestati. Takav pokret djeluje i finansira se i u Crnoj Gori.

Interesantno je da su u prošlosti svi pripadnici tog pokreta politički podržavali Mila Đukanovića, što se lako može utvrditi analizom rezultata izjašnjavanja građana u mjestima gdje dominantno žive vehabije“, kategoričan je Mandić.

Veliki protivnik NATO i EU, na kraju je poentirao i pokazao šta je bio istinski cilj „Milovog vehabije“ iz Novog Pazara, Mevludina Jašarevića: „da se zaustavi proces evropskih integracija regiona“.
Čudo neviđeno: bivši muftija podiže spomenik četniku, a četnički vojvoda pravi savez sa vehabijama, koje, naravno, finansira, a ko će drugi, nego Milo Đukanović!? Kako bi ga udruženi četnici i vehabije lakše srušili ili ubili. A onda uz pečeno prase zaigrali „šareno kolo“ ispred osvojenog Parlamenta.

Pronalaženje zajedničkog jezika posvađanih crnogorskih Srba i Bošnjaka podrazumijeva, svakako, i suočavanje sa prošlošću. Nema iskrenog pomirenja bez moralnog preispitivanja i duhovne katarze. Nakon što su vojvoda Mandić i efendija Zukorlić dali nemjerljiv doprinos pomirenju u svojim sredinama, biće zanimljivo vidjeti na kakve će međusobne ustupke biti spremni ova dvojica tolerantnih političara kada budu raspravljali o

Deklaraciji o genocidu u Srebrenici ili o tome da li su Radovan Karadžić i Ratko Mladić ratni zločinci!?

Hoće li Mandić, uz asistenciju Kadirova i Zukorlića, a u ime pomirenja, napokon prihvatiti ono što je utvrđeno u Hagu i što je prihvatio čitav civilizovani svijet – Deklaraciju o genocidu počinjenom u Srebrenici? Hoće li vojvoda doživjeti katarzu, pa će „građanina“ Pavla Đurišića, proglasiti zločincem, a svoje zalaganje za podizanje spomenika tom zlikovcu nazvati teškom zabludom; hoće li Vojvoda prihvatiti da su Radovan Karadžić i Ratko Mladić, zbog čijeg je hapšenja štrajkovao glađu, ratni zločinci kako je utvrdio Haški Tribunal!?

Ili će efendija opet, dušu prodati šejtanu, pa reći da više voli iskrene četnike nego neiskrene demokrate!? Ili će, pak, obojica javno priznati da imaju višak iskrivljene svijesti o vlastitoj ulozi i moći i da povremeno zapadaju u krize identiteta!?

Repetent(i) u novoj misiji

Mandićevoj Deklaraciji o pomirenju Srba i Bošnjaka, prethodila je, kao što je poznato, propala Deklaracija o nacionalnom pomirenju Srba i Crnogoraca. Istina, to je bila ideja Miodraga Perovića, matematičara i suvlasnika koncerna Vijesti. Ta, već davno krepala deklaracija, sačinjena je prije gotovo pet godina u podgoričkom restoranu Voda u kršu. Pošto im je piće udarilo u glavu, dogovarili su se da srpski jezik uđe u Ustav kao službeni, a trobojka kao zvanična crnogorska zastava.

Zarad te istorijske deklaracije, ili zbog novca, šejtan će ga znati, Perovićevi mediji Monitor i Vijesti, podržavajući je, promijenili su uređivačku politiku i prilagodili je svom novom političkom lideru, građaninu Mandiću.

Monitor je objavio afirmativan feljton o koljaču Pavlu Đurišiću, a protivljenje bosanskih antifašista rehabilitaciji Čiča Draže proglasio „minusom sedmice“. Direktorica Monitora, Milka Tadić, nakon debakla vojvode Mandića i njegovih saboraca na izborima za gradonačelnika Podgorice i Pljevalja, na svom fejsbuku plačljivo je zapisala: “Opozicija u mom srcu“.

Čime je pokazala da nije samo četnikoljubac, već i plagijator: kada je haška tužiteljica Karla Del Ponte svojevremeno pitala Amfilohija da li zna gdje se krije tadašnji bjegunac Radovan Karadžić, on je, bogobojažljivo, odgovorio: “u mom srcu“. Tu je i uhapšen.

Ponesen otadžbinskim elanom, vizionar Željko Ivanović je u Vestima napisao da će demokratiju u Evropu u Crnu Goru donijeti Andrija Mandić i Nebojša Medojević. U kulturnoj rubrici Vijesti, čiji je urednik Balša Brković, tih se dana pljuvalo po crnogorskom jeziku, “nacionalističkoj nakazi“, uz poruku da narodu s takvim jezikom nije mjesto u Evropi.

Ubrzo se ispostavilo da je ta Deklaracija bila mrtvorođenče. No, da stara ljubav zaborava nema pokazali su i događaji od 26. oktobra 2015. godine. Tada su ispred Skupštine Crne Gore, zajedno sa Mandićevim četnicima protestovali građani Milka Tadić, Željko Ivanović i Esad Kočan. Građanske Vijesti i Monitor su i tokom posljednjih parlamentarnih izbora služili, i danas služe, kao partijsko-propagandna glasila Dražinog Fronta i vojvode Andrije Mandića. Za dobre novce, svakako.

Nakon što je dao nemjerljiv doprinos pomirenju u Crnoj Gori, i u njoj pomirio sve što je vrijedjelo pomiriti, repetent Andrija Mandić je, ignorišući stvarnost, odlučio da obnovi gradivo i inicira novu deklaraciju o pomirenju. Sa prognozama da završi kao i prethodna.

Ko će, molim vas lijepo, od intelektualaca i viđenih ljudi sa crnogorskog Sjevera, kako su planirali njeni inicijatori, potpisati diletantsku Deklaraciju o pomirenju između Srba i Bošnjaka u Crnoj Gori!? Koju, uz to, kao u nekoj uvrnutoj stvarnosti, ili u uvrnutom mozgu, ne predlažu nikakvi umjereni i ugledni političari, humanisti i vjernici, ljudi sa moralnim integritetom,već, izvinite, činjenice su brutalne, ubica Ramzan Kadirev, crnogorski Džek Glavosjek vojvoda Andrija Mandić i „hodža-fašista“ Muamer Zukorlić!? Sve i da se radi o dobro sročenoj i na činjenicama, a ne na fikcijama, zasnovanoj Deklaraciji o pomirenju dva naroda.

Nema dileme: ovu nesuvislu Deklaraciju, koja ima za cilj da opere biografije svojih inicijatora i blokira evroatlanski i evropski put Crne Gore, i prije nego što se rodila, ubili su njeni autori. Svojim biografijama i djelima.
Amen.