Na mlađima svijet ostaje

Piše: Miodrag Vlahović 

Slike i prizori sa jučerašnje sjednice Skupštine Crne Gore nas vraćaju u 1999, u program italijanske televizije ,,Vrata u vrata“ (,,Porta a porta“).

Sjetiće se stariji, koji imaju neprijatnost – ali i obavezu – da pamte, kako je tada nastupao i što je govorio Miloševićev ambasador ,,SR Jugoslavije“, dok je na Kosovu trajao genocid. Zaprepašćenje ljubitelja ,,crnogorstva“ Miodraga Lekića je bilo veliko (taj usamljeni citat glasi: ,,More je crnogorsko“) što taj ambasador niti jednom, u studiju kod Bruna Vespe, đe mu je društvo pravio i podržavao ga pokojni Dragoš Kalajić, osvjedočeni srpski nacionalista i fašista, a đe mu se, vrlo efektno, i nadmoćno čak, suprotstavljala čuvena Ana Oksa (po rođenju Hohxa/Hodža, naravno), nije pomenuo rodnu Crnu Goru. 

Ni stariji se ne mogu sjetiti ,,detalja“ kako je i zašto diplomata Lekić, koji je servilnošću prema familiji Milošević obezbijedio i drugi mandat u Rimu – na kraju povučen sa funkcije. O tome treba pitati Gorana Svilanovića, na primjer, koji bi vam dao obrazloženje o neaktivnosti ambasadora i njegovom odbijanju da slijedi novu, postmiloševićevsku vlast u Srbiji. 

Poslije je, kao što mnogi znaju, Miodragu Lekiću Crna Gora bila daleko, da bi u nju došao na izvjesno glasanje 21. maja 2006. Ali mu, prethodno, nije bilo udaljeno da putuje za Vašington, kako bi sa tadašnjom opozicionom trojkom (P. Bulatović, N. Medojević i P. Popović) lobirao i govorio javno protiv referenduma o nezavisnosti. Jer je taj referendum, po neustavnom mandataru Lekiću, bio nepotrebna prevara i ,,dijeljenje naroda“.

Lekić je, iako odsutan, izgubio na referendumu, ali i na predsjedničkim izborima, kao kandidat upravo Demokratskog fronta, koji ga i danas promoviše. Izgubio je i u glasanju u Skupštini povodom crnogorskog članstva u NATO-u, koje je takođe izbjegao, ali i u onom koje se ticalo Sjeverne Makedonije, kada je njegov glas ostao u manjini. Prethodno je, bezuspješno, govorio protiv ideje da Crna Gora bude u Alijansi, čak i za beogradski ,,Sputnjik“, koji je ispostava ruske obavještajno-propagandne mašinerije.

U međuvremenu je g. Lekić prebrodio gorke rasprave sa patronima iz Demokratskog fronta u vezi skupocjenih estetskih intervencija. Najnovija muka sa pominjanjem njegovog imena u presretnutim razgovorima pripadnika mafije (,,veliki novac“ koji je, navodno, od tih krugova dobio poslanik Lekić) izgubila se u moru sličnih ili istovjetnih informacija, tj. indicija o mnogim ličnostima iz tzv. ,,stare većine“ u parlamentu.

Miodrag Lekić nije ostao ravnodušan ni na rusku okupaciju Krima, koju je svesrdno (indirektno, istina) branio, objašnjavajući da je to ,,kompleksno pitanje“ i problematizujući tadašnju podršku crnogorskih vlasti stavovima EU i SAD. Čak je i tražio sagovornika za javnu raspravu na tu temu, ali je odmah odustao, kada mu je taj sagovornik promptno predložen. 

Povodom aktuelne zločinačke agresije Rusije na Ukrajinu bio je malo oprezniji, pa smo, u više navrata, mogli da slušamo i čitamo o tome kako Crna Gora ne treba slijepo da slijedi politiku saveznika prema Putinu, tj. kako ne treba da bude ,,kolonija Zapada“! Neslavno se završio i njegov nedavni pokušaj, sada već u svojstvu ,,mandatara“, da spere ljagu podrške Demokratskog fronta ruskim zločinima u Ukrajini, jer su ga upravo njegovi promoteri, predvođeni Andrijom Mandićem, odmah demantovali - zahtjevom prema Abazoviću da Crna Gora odustane od primjene sankcija prema Kremlju. 

Nepotrebno je potencirati Lekićeve stavove povodom identitetskih i crkvenog pitanja u Crnoj Gori, koji su lavirali između narativa Demokratskog fronta i onog koji promovišu Bečićeve Demokrate, kojima može zahvaliti na činjenici što je uopšte u Skupštini.

Krug se, dakle, zatvorio. U vremenu propadanja i urušavanja Crne Gore, njenog političkog, ekonomskog, obrazovnog, bezbjednosnog i svih drugih sistema i institucija, upravo je logično da čovjek sa biografijom i pozom Miodraga Lekića prihvati da bude ,,mandatar“ u toku procesa koji ima sve karakteristike ustavnog puča, tj. državnog udara.

Ispisnik kralja Čarlsa III u posljednjem pokušaju i uprkos svemu i svima želi da, po svaku cijenu, dobije – Funkciju. On se ne obazire na pravila, principe, zakone i Ustav. Poodmakla dob može biti objašnjenje samo u jednom malom segmentu ove priče, koji, na Lekićevu žalost, nije i neće biti politički i krivično-pravno relevantan jednoga dana – kada sve ovo bude prošlost.

Da li će Miodrag Lekić i zaista biti ,,izabran“ – pokazaće dani i sedmice pred nama. Ukoliko se i ovaj pokušaj izjalovi, lako je predvidjeti da se naredna svađa unutar redova većine od 41 neće ticati samo novih zuba ,,mandatara“.

Ali, kako to precizno kažu naši narodi: ,,Sam pao, sam se ubio“.