Nihil novum sub Sole

Za Antenu M piše: Jakov Daković

Dočeci Nove Godine pomalo me podsjećaju na fiktivni doček sportista koji su ispali u grupnoj fazi takmičenja. Sve ostalo je, naime, spremno - i svečana bina, i konfete i vatromet i Željko Joksimović - samo nema slavljenika. "Jedino je sreća otkazala učešće na svečanosti". Ne može se, naime, čovjek na silu radovati. Zato je, za mnoge od nas, period praznika ujedno najdepresivnije doba godine. Eto, pošto znam da se mnogi tako osjećaju, čisto da znaju da nisu sami.

Sad ću vam predočiti svoju strategiju za preživljavanje novogodišnjeg ludila. Već godinama je praktikujem : dok se "normalni svijet" priprema za bučne zabave na trgovima ja tog dana stavim sve vijesti na ignor, legnem ranije i nastojim da se, koliko mogu, izolujem od spoljnih zvukova, što nije nimalo lako, osim ako ne uspijem da zaspim.

Ali, ono što volim - to je tišina prvog januara, u cik zore, kada i posljednji vatromet izblijedi, kad utihne primitivna dernjava, kad glavobolja počne da popušta a opioidni analgetici da djeluju na neuronske receptore. Makar tih par sati dok drugi spavaju mogu nesmetano uživati u miru jutra koje ne narušava nijedan zvuk, sve dok se ponovo ne jave agencije sa izvještajem o zemljotresu u Turskoj ili tako nekoj katastrofi. Dok dežurni čuvari srpstva i crnogorstva još obitavaju u zoni mamurluka, za trenutak se sve učini čisto i netaknuto , kao u prvi dan stvaranja.

Početak Nove Godine tako uvijek odaje predodžbu čistog lista papira, krcatog mogućnostima. To je, dabome, iluzija. Sve što će nam se dogoditi u ovoj godini suđeno nam je od pamtivijeka.

Uostalom, za judeohrišćansku koncepciju vremena, "svijet je samo jednom bio nova sad se može samo obnavljati osjećaj novog, može se misaono ili ritualno - stvaralački obnavljati njegova svježina, doživljavati elan početka" (Miodrag Pavlović). Praznovanjem Nove Godine mi to i činimo. Lično mislim da joj se iskreno raduju jedino djeca i sasvim mladi ljudi, neopterećeni "gorkim talogom iskustva".

Kad već pomenuh judeohrišćansku tradiciju, moram reći da mi je od svih biblijskih knjiga najdraži "Propovjednik". Ta knjiga je apoteoza uzvišenog pesimizma i "vječnog vraćanja istog." Kao i obično kad su tako drevni spisi u pitanju, autor se ne zna, iako uvod sugeriše da je u pitanju osoba visokog roda. Ono što je jasno jeste da je tekst nesumnjivo pisao čovjek u stanju duboke melanholije, što je uzgred atipično za judaizam. Zato ona implicitno sadrži i kritiku Knjige Postanja u kojoj je Bog zadovoljan svojim djelom i konstatuje da "sve bijaše dobro veoma".

Nešto je drugačije u istočnjačkim religijama za koje vrijeme nema apsolutni početak i nije linearno već ciklično. Alan Vots u jednom oštroumnom eseju traži od nas da, u duhu mahajana budizma,zamislimo svijet koji svakog trenutka izranja iz ništavila. Mi vidimo, recimo, planine i logički zaključujemo da su velike stvari iz prošlosti, geološki procesi npr. proizvele ono što postoji u sadašnjosti. Iako se taj doživljaj snažno nameće kao empirijska realnost, on bi ipak mogao biti samo iluzija. Pa nama se i u snovima čini da se nalazimo u nekom prostor-vremenu koje postoji oduvijek, zar ne?

Budizam i engleski metafizičar F. H. Breadly ("Appearance and reality") zalažu se za naizgled paradoksalan koncept - vrijeme koje teče od budućnosti ka prošlosti. Za hinduizam, smjer je nebitan, važna je samo ona tačka "vječnog sada", baš kao i za Avgustina: "Quid est ergo tempus?" Kada je pokušao da pronađe tu tačku temporalnog minimuma Avgustin je otkrio da je vrijeme, takoreći, nestalo,da ga nema nigdje, i on priznaje da razum tu aporiju ne može da riješi. Ne zamjerite mi na ovoj maloj kartezijanskoj meditaciji o prirodi vremena. Meni je sve, čak i ono najtrivijalnije, poput novogodišnje sarme, povod za filozofiranje.

Sad nam, dakle, valja izdržati jednu sedmicu do novog praznika, do novih salvi petardi a bogme i dinamita, do dva paralelna badnjaka. Jer koliko god mi željeli da od prvog januara okrenemo novi list , neka loša karma nam očito to ne dopušta. Predugo već u ovoj državi imamo paralelne crkve, akademije, verzije istorije ; riječju - paralelne stvarnosti. PEN centar je doduše one and only i, hvala nebesima, Baki je konačno izbačen iz njega. (mada, imao bih ja još neke kandidate za izbacivanje)

Primijetićete da u ovom kratkom uvodu u novo ljeto nijednom nisam spomenuo političare. S razlogom. Nimalo ne sumnjam da su njihovi kapaciteti za destrukciju toliki da će nam dati povoda da pišemo o njima i u Novoj Godini. Neka bar dan - dva prođe bez njihovog ego tripa da su potrebni.

Eto toliko, izgurajte do Božića, a onda će za nas, vorloke i vizarde svih vrsta već biti malo lakše jer slijede "nekršteni dani" pa ću vas možda počastiti i jednim tekstom o drevnim slovenskim vjerovanjima.