Crnogorski inferno

Za Antenu M piše: Amina Brahić

Dečko koji obećava već je odavno ogoljeni car. Iz naivne bezbrižnosti balkanske NATO članice sa nevjericom smo posmatrali kako nam premijer od Ustava pravi origami kojim se igra sa kolegama iz aktuelne vladajuće većine.

Taman kada smo se probudili i izašli na ulice da zaštitimo svoj Ustav dvojica ministara Abazovićeve Vlade pokazali su da im je još manje stalo do Ustava susjedne Bosne i Hercegovine. Naime, Marko Kovač, ministar pravde i Aleksandar Damjanović, ministar finansija Vlade Crne Gore, na poziv Milorada Dodika prisustvovali su proslavi neustavnog Dana manjeg BiH entiteta koji se obilježava devetog januara.

Deveti januar, povod za svečanost dvojici crnogorskih ministara dan je koji je ne toliko davno označio početak genocida nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Međunarodni sud je bio je jasan u nizu pravosnažnih presuda a ministar pravde Crne Gore, Marko Kovač, nije neznaveni pravnik. Za njega je dan kada je zemlja počela da se zasijava kostima nedužnih bošnjačkih civila datum ,,koji treba i vrijedi obilježiti’’.

Dok je Kovač ponosno isticao da je paradi poniženja civilizacije prisustvovao u svojstvu ministra te da mu je bila čast, Damjanović kazao je kako je tamo bio u ličnom svojstvu i da će time doprinijeti dobrosusjedskim odnosima Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Samo nekoliko sati nakon ove izjave objavljeno je protestno pismo ministarke vanjskih poslova BiH, Bisere Turković, kojim je naglasila da iznenađuje činjenica da su ministri Vlade Crne Gore, države članice Sjevernoatlanskog saveza NATO pristali prisustvovati svečanosti na kojoj je dodijeljen orden Vladimiru Putinu, predsjedniku Ruske Federacije koja provodi agresiju na Ukrajinu.

Ipak, Crna Gore se najviše postiđela pred riječima majki Srebrenice. One, kojima i danas srce brže zalupa kada čuju zvono na telefonu u nadi da će im glas sa druge strane žice reći da je nađena makar jedna kost njihovih sinova, muževa i braće iskazale su žal što se, kako kažu, Crna Gora svrstala među one države koje slave i veličaju genocid.

To je naš inferno. Tihi plamen je trideset godina kontrolisan ali buktinja je sada izašla van granica našeg krša. Sjetimo se da je Dritan Abazović 11. jula u Potočarima gledao u lica preživjelih, u porodice onih koji nijesu imali tu sreću i tabute onih čije su kosti nađene i bez drhtaja u glasu negirao je genocid. Tada je Crna Gora tražila oprost koji i sada traži. Crna Gora se stidi i odriče ovih nedjela ali između čojstva i činjenice da je Dritan Abazović i dalje premijer u našoj zemlji stoji hladan zid lamenta nad onim što još nismo izgubili a već ga žalimo. Još se mi ćeramo.