Kako je lepo biti glup

Piše: Darko Šuković

Riblju čorbu ne puštamo na Anteni M evo dvadeset i kusur godina, otkad je rokerski genije a ideološko-politička ništarija Bora Đorđević kazao da su Crnogorci "g...a". Nije hrišćanski biti zlopamtilo, ali se oprostom ne može protiv svetosavlja, osim ako ne želiš da budeš gažen i jahan. Grupa naših zemljaka koja uživa u takvom položaju toliko se uklopila u stari Čorbin hit da bi grehota bilo ne prekršiti princip, samo ovaj put, i ne iskoristiti ga za naslov. Uostalom, lakše će ga podnijeti kad je srpskog porekla.

Zašto naslov koji akcentuje glupost, a ne moralno posrnuće?

Zato što nemam inspiraciju da se bavim očiglednim. Neracionalno bi bilo arčiti vrijeme i prostor na zgražavanje što postoje ljudi koji nemaju ni ideju o dostojanstvu. Što bismo muzli jarca kroz rešeto objašnjavajući (im) da nema časti u panjkanju svoje države na tuđem koritu. Neka o tome misle oni koji su ih izabrali za svoje predstavnike. A ja, kako bi to rekao njihov glavni medijski sponzor u Crnoj Gori, osjećam "morbidno zadovoljstvo" što se niko iz družine postrojenih pred Milicom "Zavetnicom" nije legitimisao kao Crnogorac. Ako su državno zastiđe, barem da nijesu nacionalno.

Nema, dakle, svrhe baviti se onim čega tako očigledno nije bilo na sjednici Odbora za dijasporu i Srbe iz regiona u Skupštini Srbije. Ima smisla, ne zbog tih izgubljenih slučajeva, nego zbog onih koji u blato (samo)poniženja nijesu utonuli do grla, ukazati na modus operandi kojim naši susjedi proizvode takve. Zbog onih kojima laž, kao drugo ime za srpske priče o prošlosti (žalite se Ocu nacije ako vam zvuči grubo), nije popila mozak do kraja. 

Ne mislim, barem ne primarno, na ofucanu, dnevnopolitičku lažavinu o progonu i ubijanju (da i to je rečeno) Srba, samo zato što su Srbi, u nezavisnoj Crnoj Gori. Nakon čega se broj Srba utrostručio (e to nije rečeno)!? Ne mislim, čak, ni naučno subleskastu tezu da je Srbima iz Crne Gore matica Srbija. Eto im je ako su uvjereni da im je to pametno. Mislim na drsko i pokvareno izvrtanje najdubljih slojeva istorije Crne Gore (Duklje, Zete) s ciljem da se dokaže kako je vlasnik te zemlje oduvijek bio komšija.

Neznanje je "car zla svakojega"! Oprostiće mi Njegoš na korekciji, pošto je o junaštvu ovim povodom neukusno govoriti. Kolosalno neznanje, vodoravno i uspravno, čini ljude lakim plijenom manipulanata. Lakše je vjerovati, nego saznavati, ali je uzrok i posljedica inkluzije u stado strah i poslušnost. I to što ti neki Mijajlo Backović, promjenom garderobe, postane naučni autoritet. Ili što ti površni nacionalni radnici uvale administrativnu podjelu iz doba Otomanske imperije kao osnov nacionalnog identiteta (znate ono Nikšić je stara Hercegovina pa Nikšićani ne mogu biti Crnogorci... no nema prepreka da budu Srbi). 

Tako, preskačući Marka Kovačevića, davno opserviranog patološkog mrzitelja svega crnogorskog, uzgojenog na najnezdravijoj hrani iz duhovne bašte Crkve Srbije i opskurnih krugova NSD, tako dakle dođemo do Ivana Otovića iz "donjeg dela Hercegovine" koji, nestabilan na nogama od treme, kaže kako je njegov Herceg Novi rodno mjesto prvog sveca SPC rođenog na teritoriji Sjeverne Amerike!? Zvnični podaci isključuju čudo kao objašnjenje Otovićeve izjave. Taj Sebastijan Dabović (Sv. Sebastijan Džeksonski) rođen je samo u  San Francisku, a njegov intimus Nikolaj Velimirović sahranio ga je 1940. u manastiru Žiča. Odakle su njegovi posmrtni ostaci 2007. preneseni, ne u okolinu HN, odakle su mu roditelji, nego u - Džeksonvil. Daa, baš onaj Džeksonvil za koji se pošire čulo zbog pucnjave vjernika Crkve Srbije na Božić. Čime je lokalno stanovništvo, prema pisanju srpskih tabloida, bilo, of course - oduševljeno.    

Za divno čudo, Otović nije iskoristio priliku da i manastir Savina pripiše Sv. Savi, što je standardni falsifikat posljednjih godina. Uprkos tome što je izgrađen prije nego je Rastko Nemanjić došao na ovaj svijet, i što je izvorno nazvan po ranohrišćanskom svecu Savi Posvećenom, propagandna mašinerija Crkve Srbije iskoristila je tu nominalnu podudarnost za stavljanje raških obloga na sivu masu vjerujućeg stada. S pravom računajući da stado neće provjeravati riječ pastirsku. 

No, što je propuštio predsjednik SO Herceg Novi, dočekao je njegov kolega iz Tivta. Tvrdnjom da je Sveti Sava svojeručno donio pismenost na Miholjsku prevlaku. Nije precizirao kada: 1219. (ta se godina dobija kad od 2019. oduzmete 800 godina, a tu je obljetnicu osnivanja slavila CS/SPC prije četiri godine) ili 1220. kako se cvrcnulo herr Leposaviću, dok je bio ministar pravde, pa je tu godinu stavio na papir i pečatirao.

Jeste, cirkus je, pogotovo za one koji znaju da se zapravo ne zna pouzdano kada je (i kako) osnovana Žička arhiepiskopija- 1219. ili 1222. No, to je za one koji stvarno vole da znaju istinu, pa se zavuku među knjige i čitaju, a mi pred sobom imamo slučaj grupe radovjerujućih u sve što im se servira sa adrese kojoj su predali puno povjerenje, da ne kažem slobodnu volju. 

Elem, reče Miljan da je Sv. Sava donio pismenost u njegovu današnju opštinu! Što mož' da bidne, al' ne mora da znači!?

Ajde da napravimo mali eksperiment. I da Miljanu Markoviću predložimo mali korak za njega kao Srbina, a veliki za njega kao građanina. Da g. Marković pita, ne Mijajla Backovića, to se nu uči u specijalnim jedinicama, nego, recimo, Gojka Perovića ili Metodija Ostojića (Joanikije nije bio baš odlikaš u školi pa bolje da i njega preskoči) je li Sava Nemanjić ikad kročio na tlo današnje Crne Gore, uključujući opštinu Tivat i vascijelu Boku? Ali da ne vjeruje na časnu riječ ako kažu da jeste, nego da pita za dokumenat, istorijski vjerodostojan, (ne kao onaj brzopisni o nepostojećem Ilarionu Šišojeviću, ako je Miljan ikad čuo za njega) koji bi to potvrdio. Dakle - papir, ništa predanje, bajka, mit, Savine vode, lokve i kukovi kao posredni dokazi. Dokaz na sunce da je Sv. Sava nogom zgazio na tlo današnje Crne Gore, gospodo popovi! Tako da im se obrati, kao civilna vlast u sekularnoj opštini, a ne kao posilni popa Mijajla i lutka kojom se igra putinovska Đurđević-Stamenkovska.

Ako bi se intelektualna znatiželja u gospodinu Markoviću rasplamsala, mogao bi da pita narečene i koliko je škola donosilac pismenosti na Miholjsku prevlaku u životu svome otvorio? U matici Srbiji, regionu i dijaspori. 

O, kako bi se predsjednik SO Tivat iznenadio poštenim, dakle istinitim odgovorima. A tačni odgovori su: NIKAD i NIJEDNU! Možebit i da jeste, ali nijednome se istoričaru dosad nije posrećilo da uđe u trag toj informaciji.

Sve ovo je, ponoviću, lako provjerljivo u knjigama, a i na pomenutim adresama (čime iskazujem stanovito povjerenje u njihov odnos prema prvoj polovini devete božije zapovijesti).

Začudio bi/će se, taman koliko i Miljan Marković, uvaženi Vuko Todorović, prvi čovjek Berana, kad bi učinio napor i bacio oko na "točku šestu" ("Vasojevićki zakon u 12 točaka", žalim slučaj ali stvarno je "točaka" u originalu) u kojoj, pored ostaloga, čitko piše:"Ko svoje glavare preskoči i od tuđina pravicu traži, da je kriv"! 

Knjige, Vuko, knjige, a ne zvona i praporci! 

Ironiju na stranu, strašno je bilo gledati nekoga ko se legitimiše kao svojevrsni nasljednik Mojsija Zečevića, Miljana Vukova, Gavra Vukovića i Radomira Vešovića, tih ljudskih i političkih gromada i vođa slavnoga plemena, koji su čitav život posvetili pripajanju Vasojevića slobodnoj Crnoj Gori, dok raportira Milici Stamenkovski.

Pitali jednom Sulu Radova: ko je najgori čo'ek? A on odgovori: ko s tuđeg ognjišta na svoje l...!

Tačkice su odraz onoga što predstavnici jednoga naroda koji ima prava u Crnoj Gori kao svi ostali njeni građani, nijesu pokazali da imaju. A baš na tome što su pokazali da nemaju, nastao je odjeliti crnogorski nacionalni identitet: na čojstvu, na opsesivnoj potrebi za slobodom i stavu da poniznost nije opcija. Crnogorci ne ljube lance ni ruke popovima. Dok je na nepoznavanju vlastite prošlosti i na dugoj izloženosti izmaštanoj istoriji Srba nastao ovaj kompromitantni, tragični "konstrukt" duha koji s ponosom služi onome što mu je nametnuto ili podvaljeno.

Što je to tako, nije samo krivica predatora na okolne zemlje, narode, kulture i tradicije, motivisane kompleksom pregolemih rupa u vlastitoj istoriji i potrebom da se prošlost pegla dokazivanjem umišljene veličine u sadašnjosti. Kriva je i njihova majka Crna Gora, koja nije znala, čak i kad je mogla, da se suprotstavi asimilatorskoj agresiji Srbije. 

No, i tako zapušteni, prevareni ili pokvareni, kakvi god... ni u čemu pomenuti i nepomenuti akteri ove neopjavene bruke nemaju alibi za sramotni nastup u Beogradu. I da su štrihirani u sve tri kategorije, opet sam potpuno siguran da znaju: niti je problem što su oni Srbi, niti je problem saradnja sa Srbijom, problem je što su se ponašali kao inferiorni denuncijanti svoje države. A časni ljudi to ne rade!