NIČEGA SUVIŠE – meden agan

Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis

Narod Crne Gore potonjih decenija gubio je maltene sve što ga je činilo hrabrim, razboritim, pravednim, nalik onim ljudima iz helenske prošlosti. Ne valja ovaj puk više ni za epitet “srpska Sparta”. Volio bih da se varam u tvrdnji.

Sred kompromisa i predviđene realnosti ideali postaju invalidi, olupine iz sjenke zaborava, neostvareni zanosi. Tuku u mom polusnu, vapiju da izlete iz mojih grudi, iz krletke koju su nečastivi ispleli u prsima samotnika. Ideal, dostojanstvo, sa kojim nikoga iz stvarnosti ne mogu prevariti da mi se pridruži, jer ova stanja samoću zahtijevaju. Ideali su božanstva iz dvorca osame...

Na što li me podsjeća ova razvijorena pučka trka, neskladna akrobatika rulje oskudnog znanja?! Čemu ovaj sveopšti povrat vjeri i naciji? Stampedo goveda na crkvene porte i dvorišta džamija. Juriš u srednjevjekovlje. U vremenu virtualnih mirakula, samoubilačkog saobraćaja, svijeta natrpanog informacijama, tehnoloških noviteta, okreće se narod tmici. Nakon netom ućutkane ideološke bajke o zajedništvu, bratstvu i jedinstvu, poslije zakletvi ‘iposlijetitatito’, sred parola nama još nejasnog neoliberalizma, mi stupamo na novo polje. Po kome su mine, sakrivene među buketima cvijeća od plastike. Dok odumiru rad, red i sigurnost, a cvatu nerad, nered i neisigurnost, straše me neumjereni zahtjevi za lagodama svake vrste, a usred dogme koja ih tobože zabranjuje. Nakon liberalizma revolucija, nakon revolucije, zna se: diktatura. Ruska, američka, balkanska - svejedno je slugama. Na jednoj strani već stečena hedonistička neumjerenost, na drugoj propovjedi o odricanju, poziv na bezupitnu odanost tlapnjama iz svetih knjiga. Dok narod pseći juri kroz skliski tunel ka podzemlju, tražeći let u nebesa.

Većina konvertita nadrla je u javnost sa dna društvene ljestvice. Njima rukovode dogmom priučeni gadovi, regrutovani upravo iz onog sloja koji je u prošlom sistemu život uživao najviše, a širio bezbožništvo najupornije, najglasnije. Fanatičnoj rulji će ovakvi pokazivati pravac u raj nebeski. Raja nema, Čistilište trpimo, Pakao će doći. Svi zapravo već kujemo tamnice za siromašne živote, svoja ugojena tijela poklanjamo raspadanju. O dušama našim informacije se još oblikuju, iako nijedno živo biće ne smije komentarisati Boga. Ni da ga ima, ni da ga nema. Može samo pratiti svoju svijest, ako je posjeduje, I sumnjati u sve, naročito u bajke o Bogu. Bog je ljubav, a ljubav Bog. Nikakvi drugi uputi sreću ne nose.  

Dirigovanu društvenu sigurnost i sigurnost pojedinca od juče danas je zamijenila sveopšta društvena nesigurnost i sjutrašnje tumaranje. Naš jučeranji socijalizam i sadašnji neoliberalizam. Očekujemo kataklizmu. Ne živimo, samo prolazimo. Nekoć smo pomalo i živjeli.