Prijatelji stari gdje ste, u naosu il'priprati?

Za Antenu M piše: Jakov Daković 

Gledao sam ovih dana neke profile svojih starih poznanika sa Bogoljubove katedre koju sam pominjao u prethodnom tekstu. Čudno je, zaista, da se oni nazivaju profesorima i doktorima a ja pišem o filozofiji više od svih njih. Tin Ujević bi rekao: "Svi se moji znanci poženiše i okućiše ali nijedan ne sačuva moje vatre i mojega oduševljenja". Neki koji su bili najdarovitiji bave se za mene potpuno apsurdnim stvarima, pričaju o predsjednikovim nekretninama na odboru za sprečavanje korupcije. I to me pomalo rastužilo.

Tome li je dakle služila disertacija o nestvorenim energijama kod Grigorija Palame, da bi postao činovnik?! Ili vinovnik - evo ne znam više kako se kaže, totalno me pobrkao živopisni ministar Kovač. Vidite, učiti znači mijenjati se. Ja pomalo mijenjam svoja uvjerenja sa svakim novim iskustvom. "Konačno umno biće nema na raspolaganju ništa osim iskustva. Stoga ono nužno čini cjelokupnu materiju njegovog mišljenja" ( Fihte - "Učenje o nauci'") I pitam se: kako je moguće dvadeset i više godina biti zamrznut u jednoj doktrini, u istoj mentalnoj matrici? Zar se ti ljudi nikad ne umore od vjerovanja? Ja recimo do podne vjerujem, a od podne sumnjam. Ponekad i obrnuto. Nekad ne vjerujem uopšte. Zato me teško kategorisati i uklopiti bilo gdje. Oni su doduše, napredovali u karijeri i akademskim zvanjima ali su u duhovnom smislu ostali na istoj tački đe sam ih ostavio, što smatram poražavajućim.

Kao i sve stvari na ovom svijetu, tako i pravoslavlje ima svoju svijetlu i mračnu stranu. Moramo biti pravedni suci koliko god nam se dopadale ili ne abrahamske religije - u svakoj od njih može se naći i nešto dobro. Svijetlu stranu vidim u nekim rijetkim duhovnicima kakav je bio monah Kalist, u filozofiji Berđajeva iako on nije sasvim ortodoksan (utoliko bolje) ,u nekim spisima klasične asketike kakva je "Ljestvica". U tom djelu su izloženi metodi borbe sa strastima i neurozama koji bi mogli naći univerzalnu primjenu, bez obzira na konfesiju. Autor je odlično poznavao antičku filozofiju i često pominje Platona i Aristotela a ima i neke zanimljive ideje - on predlaže, u cilju prevladavanja straha, da se noću ide na zastrašujuća mjesta što me neodoljivo podsjetilo na tibetansku Chöd praksu. Svijetlu stranu oličavaju i vladike iz doba Petrovića , prvenstveno Sv. Petar Cetinjski koji je bio više prosvetitelj nego svetitelj. Mračnu stranu, čini mi se, ne moram posebno predstavljati - odlično smo je upoznali u prethodne dvije godine.

Čovjek je, po crkvenoj doktrini, pao i samim tim je grešno i nedostojno biće. Samo ga akt božanske milosti može spasiti. Nikakva djela. To je posebno naglašeno kod protestanata - sola fide salvemur. Mogao bih se načelno složiti da je priroda većine ljudi niska ali za mene to nikad nije bila posljedica grijeha već neznanja. Metafizičkog neznanja razumije se, ne neznanja u profanom smislu odsustva informacija. Veliki indijski mistik Ramakrišna je lucidno primijetio da hrišćanstvo previše insistira na grijehu: "Onaj ko neprestano ponavlja - grešan sam, grešan sam, na kraju će postati grešan."

Neznanje je u biti najveći grijeh. Iz neznanja (pogrešne identifikacije Sopstva sa tijelom i umom) proizlaze pohlepa, sebičnost, mržnja, sujeta i ostala zla. Na Istoku postoji ideal prosvjetljene osobe, onoga ko je postigao Nirvanu. Na Zapadu taj koncept nemamo ali imamo ideale mudraca, heroja i sveca. Pri tome, mi ne razumijemo dovoljno šta svetac znači. Svetac je po meni osoba koja je u svom duhovnom razvoju došla do tačke kada ne pravi nikakvu razliku između sebe i drugih bića (formula koju Upanišade jezgrovito definišu izrazom tat twam asi - to si ti.) Svetost je potpunost, dovršenost, individuacija - to je smisao oreola. Na drugom polu ljudskih mogućnosti nalazi se zločinac za koga je ta razlika apsolutna.
Više od svega filetizam je velika sablazan današnje crkve. Ne etnofiletizam kako se obično kaže jer taj pojam ne dolazi od φιλιά već od φίλη, grčke riječi za rod, pa je ono "etno" suvišno, pleonazam. Ne mogu sporiti da filetizam postoji i u Crnogorskoj crkvi. No to je više iznuđeno, pitanje opstanka i nužnosti. Crnogorska crkva je uboga i bezdomna a crnogorska nacija de facto ugrožena tako da se nijedan njen eventualni grijeh ne može porediti sa filetizmom kakav postoji u Crkvi Srbije ili Rusije.

Zamoliću vas da pogledate na YouTubeu zapjenušenu propovijed Rafaila Boljevića "Zašto postim" ili bilo koje predavanje monaha Arsenija a zatim jedan intervju sa monahom Tadejom i odmah ćete, ako ste iole inteligentni, vidjeti razliku između dva gorda i jednog smirenog monaha. Ne mogu se oteti utisku da je Tadej znao nešto o budizmu. On nikad nije odmah počinjao razgovor sa Bogom niti je uopšte moralisao već je govorio o snazi misli, o koncentraciji, o fokusiranoj pažnji i nepotrebnim brigama što ga čini jednim od rijetkih budista među pravoslavcima. Uslovno rečeno, razumije se. Jer budizam, slično Ničeu (ali sa ispravnijom motivacijom) želi da likvidira sve kategorije - nema ni jedinstva ni uzročnosti ni ličnosti ni supstancije - to su za Budu samo korisne fikcije a u hrišćanstvu ličnost je jedan od centralnih pojmova. Ali čak i taj Tadej ima jedno zlokobno proročanstvo o Crnoj Gori što pokazuje da možeš veoma odmaći na stazi duhovnosti (preciznije - religiozne duhovnosti jer duhovnost su i muzika, književnost, teatar ...) a da i dalje nisi sasvim imun na boljku nacionalizma.

Niko od nas ne zna kako će se završiti velika kriza koja je ponovo raspolutila Crnu Goru na dva nepomirljiva tabora, na dvije slike svijeta koje se skoro nigdje ne dodiruju.

Jednom sam razgovarao sa mitropolitom Amfilohijem. Namjerno ne kažem "pokojnim" jer je za mene razlika između živih i mrtvih sasvim arbitrarna. Šopenhauer je, recimo, za mene mnogo više živ od mog komšije sa kojim nemam nikakvih zajedničkih interesovanja. Nisam, kao Novak Adžić, želio da pričam sa njim o autokefalnosti Crnogorske crkve već o nekim metafizičkim stvarima i ličnim dilemama. Rekao sam mu da postoje stvari u pravoslavlju koje su mi interesantne, u prvom redu svetogorski isihazam, ali da me buni dogmatika.Moj duh je jednostavno previše buntovan da bi ikad pristao na to da mu neko drugi određuje šta je moralno a šta ne.

Sjećam se da mi je rekao: "Znaš, dogma je pomalo kao strašilo za djecu kad im kažeš - ako pređeš ovu liniju vuk će te pojesti". Da li to znači da dogma ne obavezuje one koji imaju izvjesno duhovno znanje, gnozu, i da li se on ovom rečenicom de facto narugao svojoj pastvi - bio sam zaustio da upitam. Nismo to nikad raščistili jer mu je u goste upravo bio došao Vidak Jukić, čuveni sugestolog i ja sam morao da mu ustupim mjesto. Tad sam bio mlad i naivan i zamišljao sam da će njih dvojica voditi dijalog o nebu i paklu, o astralnoj projekciji i sličnim stvarima a vjerovatnije je je da su pričali o obnovi crkve u Andrijevici. Usuđujem se reći da se taj Jukić bolje razumio u vjeru od većine arhijereja. On je bio u stanju da bez hipnoze, samo pomoću sugestije, izvodi prava mala čuda i red je da ga se sjetimo.

Zamišljam da će, kad sve ovo prođe, vjera opet biti stvar intime a ne nešto što se javno pokazuje i čime se paradira. Sa onima kojima je filozofija od prvog dana bila samo praeambula fidei, koji nikad i nisu ušli u hram filozofije već su vječno ostali u priprati, i to spoljnoj, odavno nemam ništa zajedničko i ne smatram da je to velika šteta. Ali se iskreno brinem za mlade kojima oni predaju i koje vaspitavaju. . Mogla bi nam se naime dogoditi još jedna generacija fanatika a mi se ni od ovih aktuelnih nismo oporavili. Pa bi država, kad se i ako se ikad ponovo osovi na noge i prene iz litijaškog nokdauna mogla malo više obratiti pažnju na ono što se tamo dešava. Moj predlog je jednostavan - prebaciti katedru za filozofiju iz Nikšića na Cetinje ili je i zvanično proglasiti Bogoslovijom - em je bliže istini em bi se uštedjele silne pare predviđene za "pravoslavnu gimnaziju".

Filozofiranje je, kako veli Jaspers, uvijek između vjere u otkrovenje i nevjerovanja. Ono je uvijek na putu, nikad se ne zaustavlja i ne smije da se zaustavi, "ono je tragajuća misao egzistirajućeg čovjeka, sidro koje je bačeno i koje svako baca kao on sâm. Ni onaj najveći ga ne baca za drugog čovjeka". Tragična greška onih kojima je ovaj tekst posvećen je što su se u svom razmišljanju zaustavili misleći da su našli istinu a zapravo su možda pronašli samo jednu komfornu iluziju koja sada već nije samo stvar njihovog ličnog izbora i duhovne lijenosti već nešto što teško opterećuje savremeno crnogorsko društvo.