Novi baštovani

Piše: Jadranka Selhanović

Već neko vrijeme uporno se tvrdi da identitet jedne države određuje i hortikultura. Znalo se i ranije za djelovanje Zelenih, ali baš da sadnice određuju državnu samobitnost i da utiču na njeno bitisanje, novo je saznanje. Ali, kad  malo promisliš,  kad se ponešto i samo  ukaže, shvatiš da je baštovanstvo važna karika  državnog identiteta.  

Nešto više od dvije godine ovi novi državni baštovani ubjeđuju, da bez jedne uvezene biljke nema života, nema opstanka. Da je treba neumorno saditi, zalivati, njegovati. A, đe zapne silom kalemiti.  Diljem cijele zemlje. Posebno u pograničnim djelovima. Onim put sjevera. Jer, djelotvorno utiče na granični režim. Toliko se utopi u hortikulturu susjedne države, da je napravi jedinstvenim prostorom. Otvorenim ili ovo moderno rečeno: Open. Prosto učini da ne znaš jesi li pošao ili došao. Čudnovata biljka. Rekoše da se  zove, nešto nalik  božuru. Da je djelotvorna. Da posebno podstiče ljubav prema drugoj državi.  Ako je konzumiraš u većim količinama može da pojača zaborav. Prema sopstvenoj. Koristi  se shodno namjeri koju želiš da postigneš.  

Na suprotnoj strani su ovi drugi, drugačiji. Ovi što se zovu  patriotski baštovani. Koji su uvijek tvrdili da države nema  bez domaće biljke. Dobro znane. Autohtone. Što najčešće sama niče i opstaje. Već hiljadu godina. Iz gologa krša. I odolijeva i vremenu i nevremenu. Drži se uprkos  svima koji pokušaše da je unište, da je više nema. Sjekli su je, vukli, svom snagom čupali. Ali, korijen žilav, neće  iz zemlje. Srastao sa njom. I za nju se pouzdano zna da je učinkovita. Kao lijek. I samo se jedna doza  uzima. Probaš  jednom, i više ti ne traba. Djeluje za navijek.  Ime joj nije samo jedna riječ. Ako dobro upamtih zovu je: ispod krša korovina, nakolo pitomina....

Nova slika naših novih hortikulturalnih prilika. Koju  stvoriše ovi novi baštovani. Sa  biljkom iz uvoza. Koju sade, ne patišu. I,  rekoše, ne ide im loše. Jer, isporuka nove biljke redovna. Količine neograničene. I još nešto, jako bitno. Uz pojačane snage pomagača. Kako ono  kažu, epskih razmjera.

E, ovog puta i mi ćemo epski. U slavu:

                                          Pomagačima novih baštovana

                                           Pristigla im vrela pomoć,

                                         od domaćih lažnih baštovana,

                                            koji pravo lice pokazaše.

                                           Preskočili u njihove bašte,

                                            lopate im tuđe u rukama,

                                           da posade što im se naredi,

                                         sve na štetu sopstvene baštine,

                                            u interes svoje „pozadine“.

                                           A, ne znaju, ove tuge tužne,

                                           da sve sade listopadno bilje,

                                           među stare, vječne četinare.

                                             Pa će biti, kao vazda što je,  

                                              pade lišće, oni popadaše,

                                             i sa padom u glib završiše!