Pinokio

Piše: Đorđe Šćepović

Vjerujem da nema čovjeka koji nije bar čuo za Pinokija. Junak čuvenog romana Karla Kolodija nije prvi put među Crnogorcima. Zapravo, čini se da duže prebiva u Crnoj Gori negoli u samom tekstu romana. Pinokio je drveni lutak čiji život počinje u radionici siromašnog majstora Đepeta. Pinokio je drveni lutak koji želi da postane dječak. Drveni lutak koji masno laže. Što bi se reklo: Laže kao Dritan. No, nije Kolodi znao za tehničkog premijera Crne Gore te stoga Dritana nema u romanu. Pinokio je tip. A tip bismo mogli objasniti otprilike ovako: uzorak, obrazac, opšti karakterni oblik… Dakle, na ovom prostoru je uvijek bilo onih kojima bi Kolodi mogao posvetiti svoj roman. I ne, nijesu im izrasli dugi nosevi. To se događa samo u bajci. Ako zanemarimo Dritana, koji je paradigma za laž, ovih je dana Crna Gora dobila najboljeg Pinokija. Kad kažem najboljeg imam u vidu dominantna svojstva od kojih je načinjen Kolodijev lik. Laž kao ključna odrednica. I Milojko Spajić kao sinonim za laž. Pinokio Singapur edition!

Pokušao sam da izbrojim sve Milojkove laži, ali avaj, uzaludno. Toliko je lagao da bi i baron Minhauzen pozelenio od zavisti. Od mjesta prebivališta do državljanstva, i nazad. Sve što je Milojko govorio u vezi s tim bila je laž. Sve što su njegovi partijski saborci izgovorili bila je laž. Cijela jedna Pinokio porodica! Ali, samo za glasače Milojka Spajića laži Milojka Spajića mogu biti iznenađenje. U slučaju da su konačno shvatili da je Milojko lagao. Što je, ipak, vrlo upitno. „Laž nikad ne doživi starost“ rekao bi Sofokle. I zaista, Milojkove laži nijesu doživjele ni da prohodaju. I nije pitanje zašto Milojko laže, već je pitanje svih pitanja: Ko su ljudi koji vjeruju u njegove laži?

Nakon svih laži koje je ovaj svjetski bonvivan izgovorio? I Milojko je, kao i Pinokio, imao svog Đepeta. Svog Zdravka. I Milojko je, kao i Pinokio, u početku bio ćepanica (bio?). Nepoznata Crnoj Gori. Ali, po Milojkovom iskazu, poznata cijelom svijetu. Ako je vjerovati Milojku (zar nas je nekad slagao?) o njega su se otimale najveće svjetske kompanije, ali on je izabrao da se vrati u Crnu Goru. Da brani Crkvu. Da, tako je govorio građanin svijeta Milojko. Kad nije branio Crkvu Srbije Milojko je odlazio na sahrane episkopa Crkve Srbije i cjelivao preminule od kovida. U jeku kovid pandemije. Kad nije odlazio na sahrane episkopa Crkve Srbije Milojko je gasio crnogorska preduzeća i osnivao nova. Ona za koja je govorio da će koštati 0 eura, a koštala su nekoliko desetina miliona. Kad nije gasio crnogorska preduzeća i osnivao nova Milojko je Crnu Goru zadužio skoro milijardu eura. I sve to nije bilo dovoljno da slijepi progledaju, hromi prohodaju, a gluvi konačno čuju? Zato i jeste ključno pitanje: Ko danas vjeruje u istine Milojka Spajića? Ko vjeruje u mantre o građanskom političaru, koji je pod potpunom kontrolom Crkve Srbije? Možda oni koji kažu da su iste orijentacije kao Milojko?

Nije da je naš horizont očekivanja iznevjeren, i nije da smo ostali u čudu nakon farse pokreta Evropa sad, jer, ipak nas je Ura naučila da amoralnost i laž nemaju granicu. Ali, hoće li nas protokom vremena obuzeti ravnodušnost, a svaki novi Pinokio postati nešto obično, svakidašnje? Ili ćemo stati na kraj lažima svih grobara Crne Gore? Koliko će Crne Gore nepovratno nestati dok opozicija konačno ne dođe do spoznaje da je opozicija, a građani počnu vjerovati svojim očima? Zar ćemo pored Karla Kolodija čitati bajke Milojka Spajića?