Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Za svoj dolazak u oficijelnu posjetu Ukrajini američki predsjednik izabrao je 20. februar, točno na devetu godišnjicu ubistva stotina demonstranata, na Majdanu, koji se borili za evropski put Ukrajine i pridruženje institucijama Europske Unije i NATO. Ubistva je naredio režim Viktora Janukoviča, koga je Kremlj potpuno kontrolisao od 2012. Njemu i njegovom okruženju Moskva je naložila ubistvo ukrajinskih demonstranata kako bi tadašnje prorusko ukrajinsko rukovodstvo okrvavilo ruke i ostalo bez mogućnosti da vodi politiku dijaloga i povratka.
Možda Janukovič lično i nije bio zainteresovan za krvavi rasplet događaja u centru Kijeva ali jeste bila vrlo zainteresovana Moskva koja i dala Zločinačku naredbu tadašnjem ukrajinskom rukovodstvu. To je bio čin političkog samoubistva, ali to nije ni malo brinulo Rusiju. Ona je skovala plan za vojno oduzimanje Krima od Ukrajine i stvaranje haosa i depresije u ukrajinskom društvu.
Moskva je dala nalog Janukoviču da bježi iz svoje zemlje kako ne bi bio rastrgan od vlastitog naroda zbog ubistva mirnih ljudi na glavnom trgu Kijeva. To je apsolutno unikatan slučaj kad šef jedne države ostavlja svoj narod i traži potporu u susjednoj zemlji. To još jednom potvrđuje da on u to vrijeme nije bio politički samostalan u donošenju bilo kojih odluka i da je morao slušati naredbe direktno iz Kremlja. To je Moskvi omogućavalo da počne realizaciju plana nezakonite aneksije Krima.
Tu Zločinačku odluku Vladimir Putin donio je odmah poslije naloga za bjekstvo Janukoviča iz Ukrajine, na veče 20. februara 2014. Tako je počeo rusko-ukrajinski rat koji traje i do danas. Počeo je ruskim hibridnim napadom na ukrajinski Krim i moguće ga je završiti samo povratkom poluotostrva njegovom zakonitom vlasniku – ukrajinskoj državi.
U to doba SAD nijesu odlučno reagovale na rusku hibridni invaziju i toga se dobro sjećaju u Vašingtonu. Zato je na ovaj simboličan dan u Kijev doputovao lično predsjednik SAD, da pokaže kako treba ispraviti istorijsku griješku koja dovela do najvećeg rata poslije Drugog svjetskog. Američki predsjednik izjavio je da će SAD, kao i cijeli demokratski svijet, biti uz Ukrajinu do kraja, do pobjede nad ruskom agresijom i kremaljskim Zlom.
Juče su na ruskoj televiziji vrištali kako treba ubiti predsjednika SAD usred Kijeva! Ipak, neki malo trezveniji istakli su da je Vašington zatražio dozvolu za dolazak u Kijev. Kremaljski propagandisti ugvatili su se makar i za taj momenat. Bijela kuća je tajnim kanalima Informisala Kremlj o Bajdenovom dolasku u Kijev kako bi se izbjegli nepotrebni incidenti između dvije najveće nuklearne snage. A Moskva je to interpretirala kao traženje dozvole za posjetu, što apsolutno nije točno.
No, čak i poslije toga Kremlj je još jednom demonstrirao idiotizam svoje politike kad su se tokom šetnje ukrajinskog i američkog predsjednika istorijskim centrom Kijeva oglasile sirene uzbune zbog opasnosti od ruskog raketnog napada. U Bjelorusiji je tada polijetao ruski vojni avion MIG-31K koji nosi hiper zvučne rakete „Kinžal“, a kojega ne može oboriti ukrajinska protivraketna odbrana. Sve su to zabilježile kamere koje su direktno izvještavale o posjeti Bajdena Ukrajini. Uprkos uzbuni, Bajden i Zelenski mirno su produžili šetnju pokazujući da se ne boje ruskih prijetnji.
U martu prošle godine Bajden je posjetio Poljsku i ruska strana toga je dana provokativno raketirala dio Ukrajine koji se graniči sa Poljskom. Ali vremena se mijenjaju. Kad je Moskva započela napad na Ukrajinu, Kremlj je bio siguran da će Zapad biti uplašen i da neće vojno pomagati kijevu. Naspram takvog uvjerenja zemlje NATO i EU ujedinile su se u potpori Ukrajine.
Revizionistička politika Mađarske nije pomogla Moskvi, iako je Rusija obećala Orbanu Zakarpatsku regiju Ukrajine, a takođe i teritorije niza zemalja koje se usude da se otvoreno suprotstave agresivnoj politici Kremlja. U tom smislu nije bila sigurna ni Slovačka. Ako bi Moskva pobijedila Ukrajinu, a Bratislava podržavala Kijev, dio Slovačke sa značajnim mađarskim stanovništvom trebalo bi da pripadne Budimpešti. Nije bila iz tih planova isključena ni Rumunija (Transilvanija) kao i Hrvatska (Baranja).
Moskva je u svojoj agresivnoj politici računala na Srbiju, pa je stoga Beograd bio lišen opasnosti mađarskog oduzimanja Bačke, a moglao je još dobiti Kosovo i Republiku Srpsku u slučaju potpune potpore vojne invazije Kremlja, koji je planirao da rusku vojsku pošlje na Balkan. Vladimir Putin računao je na blagu poziciju niza političara Bugarske i Hrvatske. Ima jakih proruskih snaga i u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Grčkoj. Moskva je planirala da sve njih snažno iskoristiti u toku svoje vojne okupacije Krima.
Ali sve je krenulo naopako za Kremlj. Ruska vojska zapela je u Ukrajini i trpi ogromne gubitke. Moskvi treba hitna pauza zato i puno govori o navodnom miru, naravno uz aneksiju dijela ukrajinskih teritorija. U navodnom traganju za mirom Rusiji je priskočio u pomoć kremaljski poslušnik Viktor Orban. Sada svoj mirovni plan najavljuje i Kina. Nije čudo što je prije dolaska u Moskvu šef kineske diplomatije prvo doputovao u Budimpeštu. Najviši dužnosnici u Pekingu govore da "sukob u Ukrajini polako izmiče kontroli".
Prvo, nije sukob, nego veliki rat. Drugo, izmakao je čijoj kontroli? Moskve, Pekinga ili još nekog? U svakom slučaju SAD i kolektivni Zapad željni su što bržeg završetka rata u Ukrajini i zato vojno pomažu Kijevu, a ne dolijevaju benzin na vatru kako to kažu u Moskvi i Pekingu. Bez ovog oružja rat u Ukrajini stvarno bi bio pod moskovskom kontrolom. Mira može biti samo na osnovama međunarodnog prava, a to znači po principu nepovredivosti granica. Taj princip je Moskva zgazila još 20. februara 2014. kad je počela vojnu okupaciju Krima. Tko da je logičan zaključak: brzi završetak rata označio bi povratak poluostrva Ukrajini. I to je to. Sve ostalo je zamagljivanje situacije.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR