Sporazum o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova mogao bi ujedno predstavljati sporazum o članstvu u EU strana potpisnica. To otvara i pitanje “pristojnosti” EU, ukoliko bi Srbiji bio ponuđen model ulaska, već naredne 2024. godine, što ne treba u potpunosti isključiti, posebno ako je već učinjen presedan sa Rumunijom i Bugarskom.
Za Antenu M piše: Boro Vučinić
Prošlo je godinu dana od početka rata u Ukrajini. Za tih godinu dana ruske agresije na Ukrajinu, svijet se izmijenio u tolikoj mjeri da danas izgleda sasvim drugačije. I to ne zbog toga što je Putinov rat uspio, nego upravo zato što nije. Cijenu rata u ekonomskom smislu plaćaju svi u Evropi, pa i globalno, ali osim Ukrajine, svakako da najveću cijenu plaća sama Rusija. Bez sumnje da je ruska invazija na Ukrajinu danas promijenila političku paradigmu i geopolitičku sliku svijeta, na način što su bukvalno preko noći prijatelji postali neprijatelji, a nekadašnji neprijatelji novi saveznici. .
Očigledno da se Rusima ponavlja Avganistan, s tim što su u ovih godinu dana izgubili skoro deset puta više vojnika, nego tokom desetogodišnje avganistanske avanture, za koju se s pravom može reći da je dobrim dijelom uzrokovala propast komunizma i nestanak Sovjetskog Saveza.
Iako je rat u Ukrajini u suštini počeo 2014. kada je Rusija anektirala ukrajinsko poluostrvo Krim, Putin je smatrao da je već sve završeno kada je 24. februara prošle godine naredio ruskim trupama da prijeđu granicu s Ukrajinom. Prvobitno planirana dvoneđeljna "specijalna operacija" uklanjanja ukrajinskog rukovodstva i instaliranja proruske vlade, uz preuzimanje kontrole nad Donbasom, vremenom je preraslo u dugotrajni iscrpljujući rat, sa potpuno neizvjesnim krajem i konačnim ishodom. Djelimična mobilizacija koju je proglasio ruski predsjednik uplašila je oko milion, većinom mlađih i obrazovanih ruskih građana koji su napustili zemlju, a procjenjuje se da je Rusija do sada zabilježila oko 200.000 poginulih i ranjenih vojnika. Krvoproliće na ukrajinskom frontu se na žalost nastavlja, dok lider ozloglašene formacije Wagner Jevgenij Prigožin vodi javnu polemiku sa ruskim vojnim rukovodstvom, ukazujući na apokaliptičnu stopu žrtava, brojne samoubilačke napade i nestašicu municije i opreme.
Nedavna posjeta bjeloruskom kolegi Lukašenku imala je za cilj dobijanje podrške te susjedne zemlje za nastavak rata u Ukrajini. Putinove oči su sada snažno uprte i u Moldaviju, nekadašnju članicu sovjetske unije, u kojoj živi respektabilan broj ruskog stanovništva i koja svjesna toga, sada ubrzano želi da uhvati evroatlanski korak i time pokuša spriječiti očigledan Putinov naum. Interesantno je da je i Kazahstan, nekada dio bivših sovjetskih republika dobro povezanih s Moskvom, odbio zahtjev za pružanje pomoći Rusiji u ratu s Ukrajinom.
Simbolički, istorijski momenat kada su Rusi upali u Ukrajinu može se opisati kao urušavanje Berlinskog zida. U govoru povodom 80 godišnjice najkrvavije bitke u Drugom svjetskom ratu „bitke za Staljingrad 1942.“, Putin je uporedio rusku operaciju u Ukrajini sa borbom protiv nacističke Njemačke.
Njemci su iskoristili ovu priliku i odlučili da postanu evropski noseći stožer, stoga im više nije bilo prihvatljivo, da dalje oklijevaju u nastojanju da uspostave dominaciju u Evropi. Otuda i nedavna odluka Berlina da uputi Ukrajini 88 savremenih tenkova visokih performansi, marke Leopard. SAD su ovom njemačkom odlukom ostvarile jedan od svojih najvažnijih strateških ciljeva u Evropi, a to je direktna konfrontacija Berlina i Moskve. Takođe i Poljska, vođena sopstvenim bezbjednosnim razlozima, pokazuje interes za zauzimanje što tvrđeg stava prema ruskom režimu.
Godinu dana nakon početka rata, nepoznanica oko njegovog daljeg toka intenzivnija je više nego ikada, stoga ni sam Putin vjerovatno ne zna kako da završi rat. Kada se vrijeme proljepša i kako se približavaju proljećni dani, Ukrajinci i njihovi zapadni partneri očekuju novi udar ruske strane. Za pretpostaviti je da će se potencijalni ruski napad odvijati na dva fronta, i to na istoku gdje Rusija želi da zauzme cijelu Donjecku regiju i na jugu dominantno oko strateškog grada Vuhledara. Očigledno da je Putin shvatio, da više nije u stanju da zauzme cijelu teritoriju Ukrajine i da smijeni vladu u Kijevu, ali realno je da će pokušati da zauzme cijelo područje Luganske i Donjecke oblasti.
Sada nakon godinu dana, otprilike polovina od 600 milijardi dolara ruskih deviznih rezervi zamrznuta je sankcijama Zapada, a država bi se po prvi put poslije dugo godina mogla suočiti s budžetskim deficitom. S obzirom da se zapadne zemlje odriču ruskog gasa i ograničavaju cijenu ruske nafte, Rusija bi se mogla suočiti s najvećom finansijskom krizom u posljednjih par decenija.
Civilni sektor je u 2022. godini doživio je najveću represiju još od pada SSSR-a, a sam Putin je više puta jasno saopštio da će svako drugačije mišljenje na domaćem planu biti adekvatno sankcionisano. O tome najbolje svjedoči činjenica da su sve nezavisne medijske kuće otjerane iz Rusije, a najistaknutiji politički neistomišljenici, poput Alekseja Navaljnog su u zatvoru. Tiha nada da će zapadno orijentisane snage ili eventualno Putinov unutrašnji prsten ukloniti ruskog lidera nije se ostvarila. Očigledno da su progresivnije snage, toliko koliko ih sada ima, rascjepkane i još uvijek ne iskazuju spremnost da preuzmu na sebe rizik promjena, koje što prije dođu, toliko bolje za Rusiju, ali i za cio svijet.
Danas gotovo 90 % država u svijetu osuđuje uništavanje Ukrajine i stradanje naroda. Podsjetimo se, da od 193 zemlje članice UN-a, 141 zemlja je podržala rezoluciju kojom se osuđuje invazija, dok ih je 35 bilo uzdržano, a protiv rezolucije glasalo je samo pet. U odgovoru na to kako je ruska agresija na Ukrajinu uticala na Evropu može se reći da je stvoreno neočekivano snažno jedinstvo evropskih zemalja u solidarnosti s Ukrajinom. Prije svega jedinstvo u primjeni najtvrđih sankcija protiv Rusije, koje su SAD, Evropska unija, i zemlje članice G7 do sada uvele. Tako je ruska zarada od izvoza fosilnih goriva prošlog mjeseca pala za 46% kao rezultat ograničenja cijena nafte. Sirovu naftu Rusija danas na svjetskim tržištima prodaje u pola cijene, odnosno 40 dolara po barelu, što značajno umanjuje glavni izvor sredstava za finansiranje rata. Time su Putinove mogućnosti da sprovodi ekonomski teror znatno umanjene.
S obzirom na to da Rusija nema funkcionalno tržište obveznica, biće primorana ulaziti u finansijska sredstva privatnih kompanija i vršiti konfiskaciju ušteđevine svojih građana izdavanjem ratnih obveznica. E tek tada bi se Putinov režim mogao suočiti sa realnom opasnošću po svoj dalji opstanak na vlasti.
Da sve ne bude tako harmonično i da ima povremenih iskakanja i sumnji u šire evropsko jedinstvo, primjeri su Mađarska i Srbija.
Brojne dezinformacije o tome što se stvarno događa u Ukrajini sistematski su širene na prostoru Zapadnog Balkana. Telegram kanali je jedna od takvih platformi sa koje se kontinuirano plasiraju dezinformacije i neprovjerene informacije sa proruskim propagandnim sadržajima o stanju na ratištu u Ukrajini. Činjenica je da u Srbiji neometano i dalje rade ruski mediji, koji su pod sankcijama Evropske unije. Prije nekoliko mjeseci je počeo sa radom Russia Today na srpskom jeziku. Danas je Srbija među malim brojem evropskih država u kojima Rusija i njen okupatorski predsjednik Putin imaju podršku. Uz sve to Srbija je kandidat za članstvo u EU, još od 2012. godine. Zvanični Beograd, uprkos upozorenjima Brisela i Vašingtona, odbija da uvede sankcije Rusiji, iako je Srbija podržala rezolucije u Ujedinjenim Nacijama i deklaracije EU kojima se osuđuje ruska invazija na Ukrajinu. Srpski zvaničnici dobre odnose sa Rusijom objašnjavaju ekonomskim interesima i podrškom oko rješavanja statusa Kosova
Putin je u svom nedavnom obraćanju sveruskoj javnosti, jasno stavio do znanja da u situaciji kada njegov prvobitni plan je doživio debakl, želi istrajno da nastavi istim smjerom i zaprijetio svijetu jačanjem nuklearnih potencijala. Kina je prije par dana objavilla dokument kojim je pozvala na nastavak mirovnih pregovora, ukidanje jednostranih sankcija i izrazila svoje protivljenje upotrebi nuklearnog naoružanja. Kineski apel u suštini ne predstavlja ništa novo u odnosu na ranije isticana stajališta o prekidu rata, tako da ni ovoga puta ne treba očekivati da će dati neki poseban doprinos okončanju sukoba. Jasno je da za sada nijedna sukobljena strana nema mogućnost ratne pobjede i još uvijek niko nije uspio da prisili agresora da se povuče, niti sukobljene strane da sjednu za pregovarački sto. Putin smatra da je protek vremena i što duže trajanje rata i uništavanje vitalne infrastrukture njegov najbolji saveznik, dok sa druge strane hrabri ukrajinski narod i njegova vojska žele što skorije okončanje ratnih stradanja i razaranja.
Ruska invazija je ponovo aktuelizovala i do skoro nemoguću misiju oživljavanja politike proširenja EU-a, koja je bila na aparatima. Ukrajina i Moldavija, na koje je Rusija polagala svoje prirodno pravo, sada su postale kandidati za ulazak u EU, pride što je promašena Putinova ratna strategiju dovela danas Ukrajinu do blizu vrata NATO-a. Gruzija, na koju je Putin, takođe izvršio invaziju 2008. godine, očekuje kandidatski status u EU. Trenutno je Albanija (nažalost zbog pogrešne politike zadnjih par godina ne više Crna Gora) na čelu kolone zemalja Zapadnog Balkana, koje bi se mogle u dogledno vrijeme pridružiti EU, ali samo iz razloga prijetnje jačeg ruskog uticaja u regiji. No sa druge strane, čini se da je proces proširenja EU na države Zapadnog Balkana svakog dana sve manje izvjestan. Ruska agresija na Ukrajinu i kulminacija napetosti na sjeveru Kosova podstakli su međunarodnu zajednicu, da se aktivnije uključi u završnicu dijaloga Beograda i Prištine.
Sporazum o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova mogao bi ujedno predstavljati sporazum o članstvu u EU strana potpisnica. To otvara i pitanje “pristojnosti” EU, ukoliko bi Srbiji bio ponuđen model ulaska, već naredne 2024. godine, što ne treba u potpunosti isključiti, posebno ako je već učinjen presedan sa Rumunijom i Bugarskom. Objektivno u ovom trenutku Srbija je za EU ekonomski i politički važnija, nego što su u periodu njihovog prijema bile pomenute cvije zemlje. Hoće li se EU odlučiti na takav korak, znaće se relativno brzo. Velika ukrajinska kriza je otvorila šansu da EU pokrene mehanizme za ubrzano proširenje (što naravno zavisi od postojanja političke volje članica EU) da zemlje Zapadnog Balkana primi u svoje članstvo. U suprotnom postoji realna opasnost, da se političke elite, prije svega one koje su danas na vlasti priklone nekim drugim interesnim sferama i integracijama sa drugim centrima moći.
Prva naredna demokratska prilika na prostoru Zapadnog Balkana su predstojeći predsjednički, a nadati se ubrzo nakon njih i parlamentarni izbori u Crnoj Gori, koji će uistinu značiti odabir građana između dva puta, onog koji donosi evropske vrijednosti suverene i nezavisne Crne Gore i onog koji vodi u suprotnom smjeru od civilizacijskog i razvijenog evropskog društva.
(Autor je bio prvi ministar odbrane u CG nakon obnove državnosti, direktor ANB-a, ambasador u Hrvatskoj. Sada je angažovan kao predavač na UDG, na predmetima Regionalna bezbjednost i Diplomatsko pravo i diplomatska profesija - Fakultet humanističkih studija. Autor je knjige Bezbjednosne integracije Zapadnog Balkana.)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR