Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
27. februara 2014. ruska okupatorska vojska zauzela je zgrade krimske vlade i parlamenta. Kremlj je prešao na plan otvorene vojne intervencije, koju je sedmicu prije toga realizovao tajno. 26. februara Moskva je pokušala preuzeti vlast u Simferopolju uz pomoć proruski orijentisanih lokalnih stanovnika i državljana RF dovedenih sa ruskih teritorija, koji su se maskirali u domaće stanovnike.
Ali taj plan, skovan u Kremlju doživio je fijasko. Krimski Tatari, Ukrajinci sa Krima i proukrajinski orijentisano stanovništvo poluostrva nije dozvolilo ruskim državljanima i proruskim snagama da zauzmu zgradu krimskog parlamenta. Plan navodne narodne pobune protiv Kijeva propao je i Moskva je, onda, krenula u vojni scenario zauzimanja ukrajinskog poluostrva.
Snage posebne namjene ruske vojno-obavještajne agencije rano ujutro 27.02.2014. zauzele su ključne administrativne zgrade Krima u Simferopolju. Iz Kremlja su počeli zvati Kijev, gdje je tek bilo u toku formiranje nove vlade poslije pobjede Revolucije Dostojanstva i bjekstva bivšeg predsjednika Janukoviča, prijeteći vojnom intervencijom i napadom ruske vojske na Ukrajinu ako Kijev pokuša da zaustavi „narodnu pobunu na Krimu“. Kijev je počeo zvati Vašington i Brisel ali nije dobio čvrstu podršku i garancije vojne pomoći radi suprotstavljanja vojnom napadu RF. Kremlj je odmah saznao za slabašnu reakciju Zapada i produžio je da otvoreno šalje u sve gradove Krima svoju vojsku bez oznaka. Ruska televizija počela je objavljivati da su glavne zgrade u Simferopolju zauzele grupe „krimske samoodbrane“, navodno sastavljene od lokalnih građana. Tako je Kremlj cinično nazvao svoje vojnike iz snaga za posebne namjene i elitnih padobranskih jedinica. Krenula je otvorena vojna invazija, a Zapad se nije usudio da se čvrsto suprotstavi Putinu i njegovom ratnom pohodu.
Odmah poslije Krima, krenuo je ruski napad na Donbas. Kijev je ostao sam protiv do zuba naoružane Moskve, koja je trebalo da bude garant teritorijalne cjelovitosti Ukrajine prema Budimpeštanskom memorandumu, a u stvari postala je zemlja agresor. Sve države garanti ukrajinskog državnog suvereniteta (SAD, Velika Britanija i Francuska) samo su verbalno osudile rusku agresiju, a Kina je izrazila zabrinutost. Tako je Vladimir Putin počeo premoštavati svoj put prema početku širokog rata protiv Ukrajine, koji je uslijedio 24. februara prošle godine. Zato je predsjednik Volodimir Zelenski naglasio da „povratkom Krima Kijev će staviti istorijsku tačku na bilo koju namjeru Rusije da uništava život Ukrajinaca i drugih naroda Evrope i Azije, na čije je pokoravanje pretendovao Kremlj. Vrativši Krim mi ćemo obnoviti mir.“
Danas su sve demokratske snage svijeta shvatile vojnu i civilizacijsku opasnost od RF i daju Ukrajini svestranu podršku radi zaustavljanja ruske invazije i poraza ruske okupatorske vojske, koju je Kremlj poslije pada Ukrajine želio da iskoristi u napadu na još barem 15 zemalja.
Na prvu godišnjicu rata u Ukrajini Peking je objavio "mirovni plan", tačnije svoj stav prema završetku rusko-ukrajinskog rata. Dokument ima 12 tačaka. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski pozdravio je što se „Kina počela aktivno interesovati za situaciju u Ukrajini, rekavši da bi želio da se sastane sa Ksijem i kako vjeruje da će to biti od koristi za dvije zemlje i sigurnost u svijetu. To što je Kina počela govoriti o Ukrajini nije loše. Ali pitanje je što slijedi nakon riječi“?
Kineski mirovni plan poziva obje strane da pristanu na postupnu deeskalaciju i upozorava protiv upotrebe nuklearnog oružja. On podržava princip teritorijalne cjelovitosti i poziva na prekid vatre, napuštanje atmosfere Hladnog rata i rješavanje humanitarne krize. U stvari kineski plan samo je ponovio ono što je kineski vrh ranije javno govorio.
Do sada Peking ništa nije odgovorio na prijedlog za samit dva lidera. Dalje izbjegavanje ovog važnog sastanka može samo svjedočiti da je Kina pripremala svoj plan u rukavicama. To će potvrditi osnovanu sumnju da je Peking znao za pripremu ruskog napada na Ukrajinu ali nije upozorio Putina na opasnosti od realizacije takve avanture globalnih razmjera. Nije isključeno da je Putin obećavao Pekingu brzi rat i da je dobio, ako ne zeleno svjetlo, a ono ni crveno.
Najviši dužnosnici EU i NATO-a sa skepsom su reagovali na dokument Pekinga o rusko-ukrajinskom ratu, a brojni analitičari ocijenili su prijedlog kao jednu od najgorih diplomatskih inicijativa, koja nije ponudila ništa novo. Njemački kancelar Olaf Šolc kritikovao je kineski mirovni prijedlog, ocjenjujući da se nigdje ne spominje povlačenje ruskih trupa sa ukrajinske teritorije. Iako tvrdi da je neutralan u ratu u Ukrajini, Peking ima "bezgranično prijateljstvo" s Rusijom i odbio je da kritikuje Putinovu invaziju.
Bliski angažman Pekinga s Moskvom posljednjih dana potaknuo je američke i evropske čelnike da optuže kinesku vladu kako dijeli stavove Rusije o ratu. Predsjednik Bajden je, takođe, komentarisao prijedlog Pekinga: "Nisam vidio ništa u planu što bi ukazivalo na to da postoji nešto što bi bilo korisno bilo kome osim Rusiji". Američki predsjednik rekao je kako ne bi bilo u interesu Pekinga da pomogne Kremlju, dodajući da "zasad nema dokaza" da je kineska vojna oprema na putu do prve crte fronta. No, američki dužnosnici upozoravaju da Kina već osigurava Moskvi nesmrtonosnu logistiku, kao što su uniforme i pancirke. Zapad je nezadovoljan i zbog kineske isporuke Rusiji velikih količina komponenti "dvostruke namjene", kao što su navigacijska oprema, računalni čipovi i dijelovi vozila.
Peking je ušao u vode velike politike zaustavljanja ruske vojne agresije protiv Ukrajine, koju inače naziva sukobom. Kineski prijedlog ne podudara se sa pozicijom Kijeva i zapadnih saveznika, ali ni sa stavom Moskve. Peking je svjestan toga da se pomalo distancirao od svih. Eventualno slanje naoružanja Moskvi stavilo bi Peking uz zemlju agresora. U tom slučaju čitav slobodni svijet suštinski bi promijenio politiku prema Kini.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR