PRIMJERI NESOJLUKA I BESČAŠĆA

Piše: Slobodan Jovanović Crna Gora prednjači u ispoljavanju hipokrizije u svim oblastima života. Daleko od logike i ideje racionalnog u odnosu na njenu budućnost, potpuno svijesno se vrši inverzija ad ultra svega što se događa u Crnoj Gori.

Legalizovane su sve vrste laži, prevara, sve vrste nasilja, opstrukcija, destrukcija, podržanih čak i od onih koji po vokaciji treba da svojim otklonom od ideologija i političke pripadnosti ukazuju na potrebu uvažavanja legalnosti, institucija, pristojnosti, tolerancije, uljudne komunikacije... Promoviše se politička strategija siledžijstva i prljave propagande, a čitava djelatnost spušta na nivo slogana DF-a iz predizborne kampanje – MI ili ON(I).

Koliko je licemerja u političkom životu Crne Gore govori besramni pokušaj da se relativizuje napad Rusije iz offa na Crnu Goru i pokušaj nasilnog prevrata preko „domaćih“ izvršilaca 16.oktobra 2016., iako je svakom sa koeficijentom inteligencije većim od broja cipela jasno ko daje logistiku destabilizaciji Crne Gore još od indijanskog naselja na bulevaru Sv. Petra Cetinjskog. Srpska bezbjednosna agencija je prikupila dovoljno dokaza kroz prisluškivane razgovore, pronađeni novac i opremu, ko je spajao Ruse sa obavještajnim podzemljem u Srbiji i srpskim nacionalistima, o tome da je Đukanović praćen najsofistiranijom opremom i putem satelita... Jednom riječju, previše toga postoji da bi častan čovjek zažmurio na sve to.

Kad je u posrijedi pozadina, vrlo je znakovita upotreba satelita, posjeta Patruševa, posjete ruskoj ambasadi u Beogradu, ... To kakva je organizacija, ko je angažovan da sprovede u djelo namjere na dan izbora, više govori o profilu ljudi koji pripadaju tom soju, dokazanom po ratištima bivše Jugoslavije i u Ukrajini, što nipošto ne mijenja suštinu događanja i planiranog prevrata. Tako da je bijedno tražiti argumentaciju u profilu tih ljudi, kao da se išta razlikuju od onih što, evo godinu i po, stvaraju haos po Crnoj Gori.

Još je besmislenije govoriti o „pomoći Vučića Đukanoviću“, jer bi to značilo da je Vučić malouman kad pomaže jednom od najomraženijih ljudi u Srbiji, dovodeći svoju popularnost u pitanje i dajući adute svojim političkim protivnicima. Ako postoji razlog za Vučićeve javne nastupe on se prije krije u mogućnosti da i sam postane meta na način kako je to postao Đukanović.

Događaji se ređaju već svakodnevno: nasilje u Skupštini, „protest majki“... Ne postoji ništa „sveto“, ništa što se neće zloupotrijebiti u najprizemnijem, natrivijalnijem i najdestruktivnijem djelovanju DF-a, praćenom mučkim aplaudiranjem iz zavjetrine ostalih političkih partija, uključujući i one kojima su do juče usta bila puna osude velikosrpskog nacionalizma, mržnje i anticrnogorstva Amfilohija Radovića, političkog djelovanja SPC, Srbije i Rusije kao faktora destibilizacije Crne Gore...

Sve je to naprasno zaboravljeno u savezništvu radi rušenja DPS-a. Osamnaest godina u vlasti za suverenu Crnu Goru, da bi završili u braku sa onima koji su se borili protiv suverene Crne Gore? Sjeća li se neko pojednostavljivanja pristupa Crne Gore NATO i nadobudnosti prema onima koji su upozoravali da je to sve, samo ne gotova stvar? Ima li ičega državničkog u tom diletantstvu i umišljenosti lidera koji se ponaša kao da čitav svijet, poput njegovog članstva, mora svaku njegovu riječ da prihvati kao glas Boga?

Simptomatično je da su svi koji su napravili otklon od DPS-a, završili sa najgorim što nudi politička scena u Crnoj Gori, parazitirajući na istom biračkom tijelu sa velikosrpskim nacionalistima i poštovaocima ideologije Stevana Moljevića. Niko da zadrži politički kurs i da kao crnogorska stranka privuče građane Crne Gore nezadovoljne postojećom situacijom. Ne postoje u crnogorskoj politici principi, ono što pokreće partijske lidere je mržnja, pizma, osveta i radikalizam.

Zakon koji je izglasala opozicija, uz pomoć SDP, o naknadama majkama sa troje đece je anticivilizacijski, diskriminacioni i samim tim i antiustavan. On afirmiše sve principe koji su neprimjereni vremenu i prostoru u kojem živimo. Patetika sa kojom se brani taj zakon i podržavaju protesti gola je manipulacija. Potpuno je jasno da nijedna vlast u budućnosti neće moći da servisira taj nakaradni zakon. Tako da je besmislen protest partijski nepovezanih majki, jer one, čak i da smijene vlast, neće dobiti ništa. Prije će izgubiti sve, jer je jedino DPS u situaciji da mora popuštati pred socijalnim zahtjevima.

Penzije se ostvaruju dugogodišnjim izdvajanjem iz plata zaposlenih, na isti način kako danas zapošljeni izdvajaju za dane kad neće biti radno sposobi. Čiji novac se isplaćuje majkama sa troje đece? Pa upravo onih koji podržavaju te proteste i svih građana Crne Gore. Ostvarivanje penzije po osnovu rađanja je unikum u svijetu, tretira žene kao rasplodna bića i kućne pomoćnice, bez ambicija da se dokažu kao ličnosti. Zakon je diskriminatorski prema svim koji su godinama izdvajali za svoju penziju, a mogli su da je dobiju „samo“ rađanjem još jednog ili dva đeteta.

Takođe je diskriminatorski prema muškom polu, jer je neprimjereno favorizovanje majki u odnosu na očeve u vremenu kada svijet insistira na punoj ravnopravnosti polova, koja je zagarantovana i Ustavom Crne Gore. Taj Zakon je donešen samo da bi se urušio finansijski sistem i dovela Vlada u nepriliku. I ništa drugo.

Vlada u Srbiji je mnogo drastičnije zahvatila u plate i penzije, koje su kudikamo utemeljenije i kao ostvareno pravo u radnom odnosu i kao pravo ostvareno sopstvenim izdvajanjem novca iz tekućih prihoda. I nije ostvareno kao plod trenutnih međupartijskih podvala. Opet, to nije izazvalo reakciju građana Srbije ni nalik na ono što se događa u Crnoj Gori.

Sa druge strane, iako se predviđa da za 50 godina bude milion stanovnika manje u Srbiji, nikome nije pala na pamet takva glupost kakva je urađena u Crnoj Gori. Natalitet se stimuliše naknadama za treće dijete do punoljetstva ili slično, ne penzijama za rađanje đece.

Čini se da politika čekanja da se strasti same od sebe smire ne daje rezultate. Naprotiv, osionost i nasilnost dostiže razmjere da izgleda kako Crna Gora tone u anarhiju! Očigledno je da je stepen netolerancije prema vlasti podignut na najviši mogući nivo. Na takvome raspoloženju rade opozicione partije, mediji i dobar dio NVO... Pojedine NVO pretvorile su u ekspoziture opozicionih partija, Javni servis postao je oruđe u rukama marginalnih političkih subjekata i NVO. Partija koja je osvojila ubjedljivo najveći broj glasova na izborima i oni koji su glasali za nju potpuno su marginalizovani u medijskom prostoru. A usta svima puna demokratije, poštovanja ljudskih prava etc, etc. Donošenje lisica u studio i prijetnje „Spužem“ dokaz su „profesionalizacije“ Javnog servisa.

Sve veći broj građana Crne Gore traži od vlasti energičnije sprovođenje zakona, uspostavljanja sigurnosti, sankcionisanje nasilja, odbranu Crne Gore od nasrtaja... Izbija volja da se izađe na ulice i pokaže da je većinska Crna Gora spremna da odbrani svoju domovinu od onih koji je ugrožavaju! Sigurno da to nije dobar način rješenja problema, jer vodi onome čime prijete čelnici DF-a. Zato država mora koristiti sve mehanizme koji joj stoje na raspolaganju.

Smeta pasivnost države u informisanju međunarodne javnosti o miješanju Rusije u unutrašnje stvari Crne Gore, bilo direktno, bilo preko, sad već potpuno jasno definisane, pete kolone. Ukoliko se namjerava raščistiti sa urušavanjem države iznutra, za to će biti nužna apsolutna podrška međunarodne zajednice i ubrzanje pristupa NATO. Država je jedina koja ima pravo na sredstva prinude i sile i očito je da će morati pribjeći njihovoj upotrebi. A sve govori u prilog tome da ovaj interregnum u Crnoj Gori neće još dugo trajati.

Ili oni ili mi!