Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Tačno prije 70 godina otišao je u vječnost najkrvaviji crveni diktator Josif Staljin. Pogubio je milione nevinih ljudi u borbi sa „unutrašnjim neprijateljem“.
Po odnosu prema građanima svoje države ni krvolok Hitler nije mu bio do koljena. Umro je u svojoj oficijelnoj rezidenciji nadomak Moskve i do dan danas nije jasno da li bio zadavljen od strane svojih partijskih drugova koji su drhtali svake sekunde da ih ne uhapsi Zloglasni NKVD ili je, možda, čekao od nekog pomoć kad mu je pozlilo, ali se niko nije usudio da uđe u spavaću sobu bez dozvole diktatora. U svakom slučaju smrću Staljina laknulo je većini sovjetskih rukovodilaca koji su se 20-30 godina kleli na vjernosti svom komunističkom vođi, ali su već niz godina bili prestrašeni razmjerom represije koja je obuhvatala sve, od običnih ljudi do generala i više partijske nomenklature.
U državi koja imala naziv Sovjetski Savez niko nije bio siguran za svoju bezbjednosti. Agenti NKVD mogli su doći svakog dana i svakog sata, kako na poslu tako i kod kuće, kako pri šetnji ulicomi tako i u toku neke proslave. Nije bilo garancija ni kad si ministar, ni kad si student ili penzioner, mogao si biti i seljak negdje na periferiji ili poznati glumac. U jednom trenutku tvoj život mogao se promijeniti od statusa uvaženog člana društva do neprijatelja naroda. Sve tvoje prošle zasluge nikoga nijesu zanimale. Kad NKVD dobije signal da si sumnjivi subjekt, priča je bila gotova. Sve si mogao obrazložiti na suđenju gdje bi ti dali nekoliko minuta da se pravdaš, ali to nije imalo nikakvoga efekta.
Sudska odluka bila je donesena unaprijed. Dobićeš smrtnu kaznu ili deset-petnaest godina robije u koncentracionim logorima u Sibiru. Ovi logori bili su izum sovjetske vlasti radi borbe protiv unutrašnjih neprijatelja. Visoko pozicionirani nacisti iz Berlina to su preuzeli kao know how i razvili u Njemačkoj i pokorenim zemljama. Sovjetska iskustva borbe sa svima nezadovoljnima unutar zemlje preuzimale su kolege iz Trećeg Reicha u vrijeme tijesne saradnje Moskve i Berlina, uspostavljene u periodu 1938-1940. Tada su Staljin i Hitler dogovorili podjelu Evrope na zone uticaja. Svi susjedne zemlje SSSR bile su stavljene pod pokroviteljstvo i upravljanje Moskve, a sve ostale bile su u sferi uticaja njemačkih nacista.
Ali krajem proljeća 1941. Hitler se predomislio povodom saradnje sa Staljinom. Firer je došao do zaključka da su komunisti postali zlo i opasnost za čitav kontinent i smatrao je neophodnim da uništi Sovjetski Savez kao njihovo svjetsko leglo. Zato je 22. juna 1941. umjesto velikog napada na Britaniju, vojska Trećeg Rajha prešla granice Sovjetskog Saveza. Počela je nova faza Drugog svjetskog rata koji su inicirali Berlin i Moskva napadom na Poljsku u septembru 1939. Staljin je tada pao u depresiju i nekoliko dana uopšte nije izlazio iz svog kabineta, a sovjetska vojska gubila od Vermahta bitku za bitkom…
Josif Visarionović Džugašvili rođen je 1878. u gruzijskom gradiću Gora, a već u svojim 20-im počeo se baviti marksističkom djelatnošću. 1912. uzeo je partijski nadimak „Staljin“, što znači čovjek od čelika, ali u užim partijskim krugovima zvali su ga „Koba“, što na gruzijskom znači - čovjek bez straha. 1917. bio je u rukovodstvu stranke kad su boljševici došli na vlast, a poslije smrti Vladimira Iljiča Lenjina polako preuzima partijsko vodstvo u svoje ruke.
Boljševici su počeli kao borci za stvaranje države radnika bez eksploatacije ali su brzo završili na platformi čvrstog upravljanja zemljom i uništenja svakoga ko je čak i malo protiv partijske linije. Kasnije će sve prerasti u masovne represije u kojima je svakoga bilo moguće suditi i uništiti samo na osnovu optužbe jednog susjeda ili kolege na poslu.
Sovjetski Savez krenuo je u borbu sa čitavim svijetom koji je po mišljenju Kremlja bio kapitalistički i truo. Moskva je počela stvarati sistem socijalističkih zemalja koje su se morale uz SSSR boriti sa svjetskim imperijalizmom. Tu je poslije Drugog svjetskog rata bila i Jugoslavija pod upravom komunista i Josipa Broza sa partijskim nadimkom Tito. Ali 1948. Moskva i Beograd postaju smrtni neprijatelji. Staljin traži uklanjanje političkog rukovodstva Jugoslavije i Tita lično.
Počela je teška borba. Staljin nije uspio pobijediti Tita iako je u svom životu imao premalo političkih poraza. Unutar jugoslavenskih komunista on je računao je na podršku pristaša Moskve, koji su čim su nešto pokušali svi bili uhapšene od strane OZNA-e, kojom je direktno rukovodio Aleksandar Ranković, ministar unutrašnjih poslova. Svi koji podržavali Staljina ili nijesu stali uz Tita bili su otpravljeni u zatvor, na Goli Otok. Naravno da se ne mogu uporediti uslovi boravka na Golom Otoku sa onima u koncentracionim logorima u Sibiru, ali sistem djelovanja represije protiv svakoga ko nije saglasan sa stranačkom linijom koju opredjeljuje partijski vođa bio je isti.
Za Vladimira Putina Josif Staljin je kumir i obrazac ponašanja. Tako da nema čuđenja zašto je šef Kremlja krenuo u krvavi rat protiv Ukrajine, a u stvari protiv zapadne civilizacije. Putin je savremeni Staljin. Za oficijelnu Kinu obrazac upravljanja zemljom je Titova Jugoslavija. Tito je bio pobjednik nad Hitlerom, ali faktički i nad Staljinom. Zato savremene Rusija i Kina mogu biti saveznici kao što su bile SSSR i Jugoslavija do 1948. Ali potom, kao što znamo, došlo je do potpunog razlaza, a poslije transformacije u Moskvi uslijedila je neka vrsta normalizacije.
Politički nasljednik Josifa Džugašvilija postao je Nikita Hruščov koji je lično došao u Beograd da popravi bilateralne odnose SSSR i Jugoslavije. Na sprovod Staljina došlo je samo nekoliko stranih delegacija iz zemalja vazala SSSR.
Na sahrani Josipa Broza Tita okupio se rekordan broj državnika iz cijelog svijeta. Poslije smrti Staljina staljinizam je pao u zaborav od 1953. do 2000. g. kad je došao na vlast Vladimir Putin. Poslije odlaska u vječnost aktuelnog šefa Kremlja nadamo se će pasti u vodu i putinizam kao savremena forma staljinizma.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR