Da li je Peking odlučio da prodaje maglu svijetu? Putin opet krenuo na sve ili ništa

Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko

Odmah nakon odlaska kineskog predsjednika Si Dinpinga iz Moskve Vladimir Putim je objavio da će stacionirati svoje taktičke nuklearne projektile u Bjelorusiji, svojoj bliskoj saveznici, koja se graniči s Ukrajinom i Rusijom, a takođe i sa baltičkim državama Litvanijom, Letonijom i Poljskom šaljući na taj način upozorenje NATO-u zbog pružanja vojne podrške Kijevu i izrazivši svoju spremnost da štiti do kraja diktatorski režim Aleksandra Lukašenka.

To je izazvalo niz negativnih reakcija u Briselu, Varšavi, Viljnusu i drugim zemljama-članicama Alijanse. Međutim, svi su čekali reakciju Pekinga. Kina se oglasila sa zakašnjenjem i opet sa vrlo uvijenim formulacijama koje uopšte ne pominju kremaljski opasni potez u Bjelorusiji, a samo pozivaju na suzdržanost i upozoravaju na opasnost od nuklearnog konflikta.

Sada se priprema zajednička posjeta Pekingu predsjednice Evropske komisije i predsjednika Francuske. Izgleda da će pitanja globalne bezbjednosti biti jedna od glavnih u pregovorima kolektivnog Zapada i Kine.
Tu je i pitanja oko završetka rata u Ukrajini, na čemu insistira Peking a najbitnije je pod kojim uslovima.

Kineski mirni plan previše ima deklarativan karakter. Tako Evropljani žele da se precizira da li plan predviđa uklanjanje ruske vojske sa svih privremeno okupiranih ukrajinskih teritorija, što predviđaju norme i principe sadašnjeg međunarodnog prava ili to je plan samo deklaritivna težnja prema miru o čemu stalno govori čak i Putin koji želi mir uz okupaciju ruskom vojskom već zauzetih ukrajinskih teritorija.

Nije isključeno da Peking neće precizirati svoj stav što će značiti potez prema zamrzavanju ratnog stanja. Nije isključeno da će Peking govoriti da Moskva nema pravo na preuzimanje svih ukrajinskih okupiranih teritorija ali da bi bio postignut mir, neke od njih moraju ostati pod Rusijom.

To bih značilo međunarodnu legitimizaciju ruske aneksije dijela ukrajinskog prostora. O tome je počela govoriti i zvanična Budimpešta koja je podržala kineski mirni plan. Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Sijarto izjavio je da mir u Ukrajini ne podrazumijeva ostavljanje pod ruskom upravom svih privremeno okupiranih ukrajinskih teritorija.

Pri tom, Budimpešta nije rekla da osuđuje bilo koju vrstu aneksije što opet znači da želi da stvori za Kremlj pregovarački prostor ukoliko, pak, Ruska federacija ćeli da zadržu dio ukrajinskih teritorija. Ali ova priča nikako neće proći, makar se maskirala pod mirni plan. Ovaj plan mora odgovarati postojećem međunarodnom pravu, a ne nekim „novonastalim uslovima“ na čemu insistira Moskva.

Poslije pregovora na relaciji Brisel-Pariz-Peking kineski pregovarački tim moraće da pojasni svoj stav oko nejasnih formulacija. Ali za sada Kina produžava praksu oglašavanja takvim formulacijama što smo vidjeli u slučaju ocjene ruskog baziranja taktičkog nuklearnog naoružanja u Bjelorusiji, koja je već podržala kineski mirni plan tokom službenog boravka Lukašenka u Pekingu.

Da li je Peking odlučio da prodaje maglu svijetu zajedno sa Budimpeštom i Minskom, saznaćemo za par dana. Pri tome Moskva nastavlja da se oglašava svojom agresivnom retorikom i prijeti Ukrajini i svima zemljama koje su odlučile podržati Kijev u ruskoj vojnoj invaziji.

„Rusija je strpljiva i nikoga ne zastrašuje svojom vojnom prednošću, no ima moderno oružje kojim je u stanju uništiti svakog protivnika, uključujući i Sjedinjene Države u slučaju direktnih prijetnji”, rekao je blizak saveznik predsjednikaVladimira Putina, Nikolaj Patrušev.

On upozorio je da Rusija ima oružje kojim može uništiti bilo kojeg neprijatelja, uključujući i SAD u slučaju da joj bude ugrožen opstanak te je optužio Vašington da podcjenjuje nuklearnu moć Moskve.

Te riječi uticajnog sekretara Vijeća za nacionalnu bezbjednost Ruske Federacije najnovije su u nizu sličnih izjava visokih ruskih zvaničnika te podstiču bojazan od nuklearnog obračuna između dvije najveće svjetske nuklearne sile, a Moskva uporno ponavlja da to želi izbjeći.

“Američki političari zaslijepljeni vlastitom propagandom i dalje su uvjereni u to da su, u slučaju direktnog sukoba s Rusijom, Sjedinjene Države u stanju da izvedu preventivni raketni napad, na koji Rusija više neće moći da odgovori. To je ograničena i vrlo opasna glupost”, rekao je Patrušev, iako dobro zna da to nije tako.

Tvrdnja o tome da SAD želje da izvedu preventivni nuklearni udar je apsolutno apsurdna i služi Patruševu isključivo za domaću javnost ili kao prijetnju u slučaju unutrašnjih kolizija. Ovo svjedoči o odsustvu vlastite pouzdanosti govornika koji maskira svoju nesigurnost u agresivne izjave i namjere.

Rusija navodno nikog ne zastrašuje ali Patrušev je željan da istakne nuklearnu svemoć RF koje ni se svi morali bojati i uvažavati je. Samo nešto zaboravlja desna ruskog predsjednika koji je bio još njegov zamjenik kad je Putin bio na čelu zloglasnog FSB i naslijedio tu funkciju kad se Putin premjestio u Kremlj.

Patrušev je možda najviše povjerljiva osoba šefa Kremlja i zato je njemu Putin dao nalog da uputi Zapadu i SAD nove nuklearne prijetnje kad izjave Dmitrija Medvedeva već svi prihvataju sa smiješkom. Patrušev je izgleda potpomogao Šojguu da se riješi famoznog Prigožina smatrajući ga opterećenjem za Kremlj zbog neuravnoteženih izjava.

Iako FSB i vojska nemaju previše srdačnih odnosa, morali su da se ujedine i obuzdaju tandem Prigožina i Kadirova. Čečenski lider prvi je osjetio opasnost i otišao kod Putina na milost, a Prigožin kad je ostao sam izjavio je da planira opet da premjesti borce Vagnera natrag u Afriku.

Prigožin i Kadirov dobro razumiju da, u slučaju svojih previše samostalnih političkih koraka, u jednom trenutku mogu biti eliminisani. Postoji sumnja da je Kadirov već bio otrovan ali u zadnji trenutku je izbjegao smrt.

Putin postaje slabašniji ali još ne do te mjere da mu neko iza leđa igra vlastite političke igrice. Patrušev, FSB i FSO (Federalna služba osiguranja) ostaju zadnji ali još dosta snažni aduti u rukavu poznatog političkog kockara. On je opet krenuo na sve ili ništa. Do sada ga je sreća pratila za stolom geopolitike. Ali to nikako ne može biti zauvijek.