Crna Gora mora sačuvati nezavisnost

Piše: Januš Bugajski 

Nedjeljni drugi krug predsjedničkih izbora u Crnoj Gori i predstojeći parlamentarni izbori pokazaće u kom pravcu će zemlja krenuti u narednim godinama. Bez obzira na svoja obećanja, slab i neiskusan predsjednik kojeg podržavaju srpski nacionalisti mogao bi da povuče Crnu Goru još dublje u srpsku orbitu i ubrza prodor Kremlja.

Nakon izbora Džoa Bajdena u novembru 2020. postojao je široko rasprostranjen osjećaj da će svi otvoreni sukobi na Zapadnom Balkanu biti riješeni i da će region dobiti jasniju mapu puta ka članstvu u EU. Umjesto toga, sada se čini da je region otet od strane etnonacionalističkih snaga koje se predstavljaju kao demokrate, a Vašington je ili podlegao njihovoj agendi ili je ometen hitnijim globalnim krizama.

Događaji tokom prošle godine ukazuju na to da je možda napravljen nacrt između Vašingtona i Brisela za novo regionalno rješenje. Navodni plan je zasnovan na premisi da je srž sukoba između Srba i Albanaca, a da su Hrvati treći glavni regionalni akter. Ako se ovi sporovi mogu riješiti, onda će region očigledno biti svjedok produženog perioda mira i stabilnosti. Suština tripartitnog plana je da se Beograd, Zagreb i Tirana nagrade političkim i ekonomskim uticajem na manje susjede i direktnijom kontrolom nad srodnim stanovništvom.

Dakle, osim što dominira politikom u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, Beograd bi preko svojih saveznika i opunomoćenika bio ovlašćen da uz pomoć pravoslavne crkve i srpskih nacionalističkih predstavnika u parlamentu i vladi nastavi sa posrbljavanjem Crne Gore.

Istovremeno bi se razvijala inicijativa „Otvoreni Balkan“ uz ohrabrenje SAD i EU, kako bi se stekla dublja regionalna ekonomska poluga. Tripartitni plan bi obezbijedio dominaciju tri regionalne sile i pod međunarodnim pritiskom bi se očekivalo da se manje države povinuju kako bi se obezbijedila regionalna stabilnost.

Ipak, uprkos ,,uzvišenim nadama“ njenih autora, tripartitna šema takođe sadrži tri ozbiljna defekta koji će vjerovatno izazvati nove sukobe.

Prvo, Crnogorci, Bošnjaci i Kosovari, čiji su izraziti nacionalni i državni identiteti ojačani od raspada Jugoslavije, će se oduprijeti svim pokušajima koji ograničavaju njihovu nezavisnost. Proces njihovog potčinjavanja bilo kakvim širim političkim aranžmanima biće opterećen opozicijom i otporom koji će potkopati multietničnost i demokratski razvoj. Paradoksalno, pokušaji Zapada da umire većinske nacije će se suprotstaviti zapadnoj agendi promocije demokratije i građanskih prava.

Drugo, Srbija, Hrvatska i Albanija će protumačiti tripartitni plan, koji su odobrili Vašington i Brisel, kao zeleno svjetlo za potpunu teritorijalnu zapljenu. Novi proces podjele može se ubrzati jer se Crnogorci, Bošnjaci i Kosovari aktivno odupiru pritisku velikih susjeda. Međuetnički sukobi izazvani pokušajima političke dominacije daće Beogradu, Zagrebu i Tirani izgovore da nasilno intervenišu i navodno zaštite svoje etničke sunarodnike.

Treća negativna strana tripartitnog plana je omogućavanje još većeg ruskog imperijalnog prodora njegovanjem više zapadnobalkanskih klijenata za Kremlj. Moskva bi kroz ogroman uticaj u Srbiji mogla da potkopa NATO alijansu i imala bi veći prostor da podriva hrvatsku i albansku elitu.

U stvari, zapadni plan, osmišljen da trajno riješi sve neriješene sporove, bi u praksi izazvao nove regionalne sukobe i potkopao veliki dio napretka regiona.

Izbori u Crnoj Gori su stoga veliki test ne samo za stabilnost zemlje, već i za nezavisnost svake balkanske države.

(Autor je viši saradnik u Džejmstaunovoj fondaciji u Vašingtonu)