Nema ljubavi bez bola…

Za Antenu M piše: Šćepan Striković

Eto, konačno se se desilo i to, Milo Đukanović je i lično izgubio izbore. Era bez njega i formalno može da počne i ako je još od 2020. izgubio institucionalnu vlast. Slavlje je počelo. Trobojke, zastave Srbije, Rusije, uzdignuta tri prsta, popovi, hramovi, mediji. Sva ikonografija koja nikog nije iznenadila, osim izdajnike Crne Gore, koji se još uvjek “kao zgražavaju” i sami svjesni da im u to ponavljanje više niko ne vjeruje.

Tokm dugogodišnje vladavine, pa i da je bio najbolji na svijetu, imao je vremena da skupi dosta neprijatelja. Srušili su ga oni kojima je najviše dao, kad je to prestao. Pa da ih svrstamo u skupove, kako bi ih lakše pogledali.

Crkva Srbije kojoj je što lično, što preko bliskih saradnika do poslednjeg dana davao po nešto.

Dugo je trajala ta ljubav između njegovog DPS-a i crkve Srbije. Formalno, a u većini slučajeva i pravno su dobili kompletno istorijsko i kulturno naslijeđe Crne Gore. Zidali su crkve i hramove, mijenjali vjekovni izgled, uvozili stotine popova i mrzitelja Crne Gore. Hramovi u Podgorici i Baru su rezultat te ljubavi. Limenka na Rumiji je ušla u moratorijum zajedno sa hotelima sa 5 zvjezdica. Svako potecijalno rušenje nelegalnih objekata je najavljivano, kako bi se “vjerni narod” okupio i odbranio svetinje, poput “molionice” na obali mora. Volšebno je crkva, koja je odbijala registraciju, dobila PIB i PDV broj kako bi mogli poslovati u CG. Do poslednjeg dana su dobijali poklone poput placeva na Žabljaku. Vjerujem da je svojim velikim darovima brat Aco kupio izuzimanje iz svih obrušavanja na bivši režim u prteklih dvije godine.
I kao u svakoj ljubavnoj vezi u kojoj jedan partner ima i brak, a na drugoj otima sve što može, crkva Srbije je stvorila, angažovala, organizovala borce protiv Crne Gore, nastavila svoju stogodišnji misiju od kad i postoji i crkva i njena misija u CG.
Ne mislite valjda da bi bez novčane i infrastrukturne podrške mediokriteti mogli zaposjesti najvažnije pozicije u državi, makar se ona zvala i Crna Gora. O vojnicima i slugama crkve možda u sljedećem broju…

Druga skupina su Monitor, koncern Vijesti i ekipa oko njih.

Od 1997.g kada je napravio istoriski zaokret od politike Slobodana Miloševića, uletio je u zagrljaj ove elipe. Pričalo se da je skupio pare i ljude za osnivanje novina Vijesti. U prvom broju je bio preko čitave naslovnice, koju danas kriju kao zmija noge. Njegov brat i njegova sestra su zajdno gradili CKB. Kupili su stanove u istoj zgradi. Zajedno plaćali održavanje zgrade i održavanje porodica. “Opasni kolumnista” je bio specijalni savjetnik u Londonu. Vješte igre pisanja kombinovane sa prodajom dionica na tadašnjoj masovnoj vaučerskoj privatizaciji, stvorile su novu vrijednost koju je trebalo valorizovati. Medijski reket - ili se reklamiraš ili si na naslovnici u negativnom kontekstu je bio svakodnevica. Kao prekrivač takvih poslova, jedno vrijeme je bio i Bodo Hombak i njegova kompanija kao partner u Vijestima, koju je napuštio jer nije htio da ne plaća poreze Crne Gore. Televizija IN, koja je bila okosnica medijske borbe za nezavisnu Crnu Goru je ugašena znog sitnoh novaca, kako bi se stvorio prostor za novu televiziju Vijesti.
I onda je puklo… Prvo zbog novca, a onda redom. Nije to bilo samo pisanje novina, emitovanje TV programa. Okupila se tu velika ekipa NVO sektora, koji su kroz razne grantove, s razlogom lovili nepočinstva Mila Đukanovića i njegovog DPS-a. Danas su to razni funkcioneri nove vlasti, koji prave ista ili slična nepočinstva o kojima niko više i ne govori…

Mediji i kulturni pregaoci iz Srbije, poput PINKa, Prvih, Novih i raznih drugih programa.

Zakonskim vratolomijama je tadašnji Bog na medijskom nebu, uveo medije iz Srbije, kao način da se odbrane od koncerna Vijesti.
I stvarno su u svakom satu dobijali minut-dva informativnog programa, kojim su uništavali sve ko im je bio prijetnja, dok je u istalih 58-59 minuta rađeno sve na kulturnom i kulturološkom uništenju Crne Gore.

Iz Srbije su uveženi i razni stručnjaci za Grad teatar u Budvi, muzičke festivale Sea Dance u Budvi i Bear fest na Cetinju. I svi su se zajedno našli u borbi protiv Đukanovića.

Aleksandar Vučić i Sveto Marović. Prvog je pomagao i trenirao kako bi se spasio od tadašnjeg suptilnog napada Borisa Tadića, valjda vjerujući da ovaj neće nastaviti istu spoljnu politiku prema Crnoj Gori i njegovom režimu, a drugog je i ako ga je morao osuditi, vjerujem namjerno pustio u “sigurne ruke” koje ga nikada neće isporučiti Crnoj Gori. Nastavak znate, o tome pjevaju i ptice na grani…

Nekadašnji tvrdi liberali, koji nikada ne mogu oprostiti predhodne redove, kao da smo svi ostali bezgrešni. Kao da vrh LSCG nije sam ugasio stranku, kao da se afera Trsteno nije zataškala političkim dogovorom i kao da su zbog toga što se śećaju svega abolirani što su danas rame uz rame sa svim onim protiv čega smo se programski, ideološki i vrijednosno borili.

Vjerujem da je značajan dio “oslobodilaca” samo neznaven i zaveden i da će im nekada stihovi himne probuditi gen, koji su hipnozama i lažnim varkama uspavali.

Crnogorci! Ti malobrojni patriote, koji su gledajući širu sliku znali i cijedili suvu drenovinu zvanu Milo Đukanović, sada maraju dalje. Završna borba tek predstoji. I ako je protivnik u punoj snazi, a sudija u liku međunarodne zajednice okrenuo glavu na drugu stranu, ne gledajući faulove, udarce ispod pojasa i uslove borbe.

Predaje nema, kao puno puta kroz istoriju ove male zemlje.

Volimo te Crna Goro!