Zbogom dinosauri, dobrodošli krokodili

Za Antenu M piše: Jakov Daković

U završnim danima kampanje sada već izabrani predsjednik Milatović izjavio je da se ostvario kao porodični čovjek i da to smatra svojim najvećim bogatstvom. Izjava je to koja nije dobila kritičku pažnju koliku je trebalo. To je sasvim u skladu s credom njegovog političkog oca, Zdravka Krivokapića, koji takođe ima brojnu porodicu. Trebalo bi pitati mladog i nezrelog Milatovića da li smatra da su ljudi koji nemaju ili ne žele djecu možda manje vrijedni? Ali za beznadežno tradicionalne Crnogorce ta izjava je vjerovatno bila još jedan mali plus na njegovom kontu. Ako niste znali, inteligentní ljudi najčešće odlučuju da nemaju djece ili imaju samo jedno. Za sve religiozne fundamentaliste zajednički je ideal plođenja, koji je meni beskrajno odbojan.

Rekoh već da pomalo zazirem od demokratije. Ispostaviće se - s pravom. Đukanovića su podržali najinteligentnija žena u Hrvatskoj - Vesna Pusić i najveći srpski pisac Svetislav Basara između ostalih i to ništa nije pomoglo. Realno, koliko crnogorskih građana zna npr. ko je Filip David, a i ako su čuli za ime, koliko ih je koji su pročitali nešto od njega?

Pita me prijateljica iz Hrvatske: "Kako je moguće da je kod vas pobijedio neko ko ne umije sastaviti rečenicu?" Eh, kako. Političar je ogledalo naroda. A nepismenih i ruralnih mnogo više od obrazovanih.

Smjena generacija, u životu kao i u politici, normalna je stvar. Ono što nije normalno je da političar koji je duplo mlađi od doskorašnjeg predsjednika bude i duplo konzervativniji. Iskreno, radije bih vidio čak i Andriju Mandića na čelu Crne Gore nego Milatovića. Mandić ima iskustvo i opozicioni staž, Milatović nema ni to. Njegovo neiskustvo i nevaspitanje koje je pokazao u debati ne obećavaju ništa dobro.

Postoji ona "U dobru se ne ponesi a u zlu se ne ponizi." Negativni i pozitivni primjer za oboje smo vidjeli u izbornoj noći. Milatović, sa ispraznom retorikom o "diktatoru koji je pao" (ja mišljah da je pao 30. avgusta i da je tada došla dugo očekivana sloboda ali dobro - bolje oni znaju) pokazao je da ne umije da se dostojanstveno nosi s uspjehom (za koji je, uzgred, on lično ponajmanje zaslužan) i, s druge strane, gospodsko držanje Đukanovića koji je ostao veliki i u porazu.

Ne želim da govorim o velikodržavnim projektima koji stoje iza Milatovića iako sam ih svjestan jer su to već drugi bolje od mene elaborirali. Geopolitika, desnica i ljevica nisu moje teme. Jedva sam izvukao osmicu iz političke filozofije kod Ljubomira Tadića (a i to više na retoriku) i, za razliku od nekih drugih kolumnista, uopšte ne čitam političku teoriju. Moj um radi tako da reaguje na stvari na koje malo ko obraća pažnju, kao recimo ovaj detalj o porodici. Mali, ali znakovit.

Dakle, tektonska promjena desila se i pred Crnom Gorom su teška vremena. Pomirenje i prestanak podjela ne može donijeti neko ko pripada jednoj od zaraćenih strana, i to će se vrlo brzo pokazati. Da će sa Milom otići i podjele - to je, dragi moji, velika zabluda.

Naslovih ovaj tekst po knjizi bugarske autorke iz kultne edicije XX vek jer mi se čini da savršeno sažima ono što se zapravo desilo. Jedna velika ličnost silazi sa političke pozornice a na nju stupaju neki novi klinci. Drski, nevaspitani i makijavelistički do srži.

Narodna volja, što god ja mislio o demokratiji, ne poriče se, pa mogu samo reći - kako ste izabrali tako neka vam bude. Jedino ne znam treba li da dodam i - Amin.