Kome sve Jakov Milatović mora vraćati dugove?

Piše: Vlado Vurušić

Što čeka Crnu Goru nakon predsjedničkih izbora? Pitanje je koje, sada, nakon (ne)prospavane izborne noći postavljaju sebi i oni euforični, i oni depresivni, i oni apatični građani Crne Gore, ali i bliže okruženje.

Ne zna se što je važnije za analizu ovih izbora - pobjeda ili poraz. Naime, nakon nevjerovatne 33 godine na vlasti (uz svu potrebnu elaboraciju i crnogorsku posebnost tog "čina") odlazi Milo Đukanović, koji je prošao put od Miloševićeva ratnog potrčka do čovjeka koji je Crnoj Gori vratio nezavisnost i "učlanio" je u NATO, što u cijeloj ovoj crnogorskoj sagi ima vrlo važno mjesto, ali opterećeno raznim korupcionaško-kriminalnim sumnjičenjima i aferama. Sada na čelo države dolazi mladi 37-godišnji Jakov Milatović, svojevrsna politička, ali što je za Crnu Goru krucijalno, i identitetska - enigma.

Što se može očekivati od Milatovića, pogotovo jer jedno je kampanja, a drugo je kada zasjedneš u predsjedničku fotelju? Što njegov trijumf znači za Crnu Goru, a što za regiju? Naime, treba tek vidjeti kakve su njegove geopolitičke namjere, ideje vodilje i želje te kakav je njegov stvarni odnos prema državnoj i nacionalnoj odrednici Crne Gore!?

Hoće li građani Crne Gore koji se osjećaju Crnogorcima postati etnička opozicija ili čak i manjina u vlastitoj zemlji? No, dođe li do drastičnijih promjena političkih opredjeljenja Crne Gore (EU, a pogotovo NATO te zbližavanje sa Srbijom, a preko nje s Rusijom), to će imati efekt na cijelu užu, ali i širu regiju. Bojazan da Crna Gora sada može postati ruski trojanski konj unutar euroatlantskih institucija je nešto o čemu sada svi raspravljaju. Milatović je u pobjedničkom govoru obećao da će u svom mandatu uvesti Crnu Goru u EU.

Napokon, svoju je stranku nazvao Evropa sad! i nada se da će na predstojećim junskim izborima za Skupštinu ona dobiti većinu s kojom može formirati i Vladu. No, pada u oči, da ni tada ni ranije nije se izjašnjavao što on misli o članstvu u NATO-u i najavama njegovih političkih saradnika i saveznika - prosrpskih stranaka i opcija - da se treba "iščlaniti".

Isto tako moratće odgovoriti i na zahtjeve prosrpskih radikala i saveznika da opozove priznanje Kosova, ukine sankcije Rusiji i počne neku vrstu pripreme za novo zbližavanje sa Srbijom, što god to značilo u institucionalnom smislu. Ne treba zaboraviti da je Milatovića na ovim izborima otvoreno podržala Srpska pravoslavna crkva (SPC) i da je on bio "njezin kandidat", kao što je bio i član tzv. Amfilohijeve vlade (nekadašnji mitropolit crnogorsko-primorski koji je bio siva eminencija pobjede prosrpsko-proruskih opcija na parlamentarnim izborima 2020. godine), a otvoreno ga je podržava država Srbija i posebno provučićevski režimski mediji i Vojislav Šešelj.

No, govori se da je on ujedno i izbor zapadnih ambasada, kojima je Đukanović išao na jetru, pa će svi oni tražiti od njega "povrat duga" za podršku, a svako od njih ima različita očekivanja i potrebe. I SPC, i Srbija, i prosrpsko-proruski korpus u Crnoj Gori, jer se već sada govori da bi on mogao postati glavni lik u "implementaciji" postavki "srpskog sveta".

Mediji su puni snimaka gdje se vidi da se njegova pobjeda u Podgorici slavila uz srpske zastave i srpske nacionalističke pjesme. Isto tako, pitaju se je li on "predsjednik svih građana Crne Gore", jer je u kampanji znao Đukanoviću kazivati - "vi i vaši građani". Neki procrnogorski analitičari pribojavaju se da je Zapad pustio niz vodu Crnu Goru kao kompenzaciju Vučiću za gubitak Kosova, a indikativno da mu je prvi čestitao separatistički srpski vođa iz BiH Milorad Dodik, koji je naglasio da će Milatovićava pobjeda omogućiti razvoj "dobrih odnosa Crne Gore i Republike Srpske", pri čemu BiH nije spomenuta. No, ako je točno da su iza njega stali Bruxelles i Washington, teško je povjerovati da bi onda Milatović crnogorska jedra, bez posljedica, mogao okrenuti prema "ruskom vjetru", premda je njegova pobjeda pozdravljena u Moskvi.

Radikalno prosrpski nacionalistički Demokratski front četničkog vojvode Andrije Mandića i druge blaže prosrpske varijante podržale su Milatovića, ali više iz računa nego što su stvarno željeli. On im je ipak suparnik koji pikira na isto, odnosno njihovo biračko tijelo. S obzirom na to da se “Evropi sad” predviđa da će na parlamentarnim izborima zapasti dobar dio tog biračkog korpusa, zanimljivo je kako će se tu postaviti ostale prosrpske opcije, koja bi takođe htjele participirati u vlasti. Bara mala, ali puna krokodila.

Svima njima poklopio se primarni interes (bizarno je da su se tu našli na istoj strani s omraženim Bruxellesom i Washingtonom) otarasiti se Mila Đukanovića, pa je intriga kako će sve te opcije sarađivati međusobno i s Milatovićem posebno. Parlamentarni izbori su za nešto više od dva mjeseca i kampanja je zapravo već počela. Svi će tražiti na Milatovićevoj pobjedi svoj dio kolača. Zanimljivo će biti vidjeti što će učiniti Đukanović nakon novog poraza. Naime, teško je povjerovati da je odlaskom Đukanovića u ropotarnicu povijesti "sve gotovo" i da je Crna Gora izgubljena ili da će od sutra postati "Srbija na moru". Kako bi se parafrazirala stara hrvatska "naricaljka" - još Crna Gora ni propala!

Njegov DPS trenutno je najjača stranka, ali ovaj će ishod vjerovatno uticati na njih - jedni kažu da može doći do raskola u stranci, a drugi da ih pozicija u kojoj se osjećaju ugroženi, pa i egzistencijalno, još više može ujediniti. No, bude li ih i dalje vodio Milo Đukanović, to bi im mogao biti samo kamen oko vrata, premda je sada malo vremena, do izbora, da se sada mijenja vodstvo.

Doduše, nagla promjena "trenera" mogla bi prodrmati ekipu koja je trenutno u knockdownu. Podsjetimo da se prije godinu dana nagađalo da bi Milo Đukanović svoje mjesto šefa stranke mogao prepustiti mladom Ivanu Vukoviću, gradonačelniku Podgorice, baš zato da ga pripremi za predsjedničke izbore. Odustao je od toga i učinio kobnu grešku. Nije shvatio da je i crnogorska javnost zasićena njime, a pogotovo zapadna.

No, što će se događati dalje, dobit će svoju potvrdu na junskim izborima koji bi sve mogli vratiti na početak, ako procrnogorske stranke povrate vlast, ili pak zacementirati dolazak novog, ali neizvjesnog doba. Vrijeme brzo leti, a Crna Gora je, tradicionalno, pred još jednim povijesnim i egzistencijalnim izborima. Opet. I opet.