Zapisi iz Solanije

Piše: Dragan B. Perović

Prije više od 20 godina, u listu „Publika” objavljeni su tekstovi Dragana B. Perovića, koji su se bavili stvaranjem Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Prenosimo treći nastavak, napisan poslije potpisivanja sporazuma o nastavku saradnje Srbije i Crne Gore, 14. marta 2002. godine. Povod za obnovu ovoga nastavka je aktuelnost teksta, koji se bavio ulogom Mila Đukanovića u tim procesima, propagandi i problemima koji su ih pratili.

Tekst prenosimo sa naslovima i podnaslovima kako je publikovano u neđelju, 24. marta 2002:

Zapisi iz Solanije ili treće jutro

Ostatku nazdravlje, rodilo se mrtvorođenče (3)

Voja k’o Petar Pan – Srbija (i) Crna Gora (ili sumitičke) – Kako se prave Pomaci? – Jesu li Crnogorci “najzadnja nacija na svijet”?

Sa svojim starim školskim drugom, prijateljem i sapatnikom u „neprijateljskom djelovanju”, još od predliberalnog vakta, tolkujem o mogućim posljedicama, ishodima. Migo je u blagoj nevjerici i malo začuđen mojom prilično mirnom reakcijom. Konstatuje: „Ne znam đe će sve ovo izaći, ali jedino brinem đe će nam đeca živjeti. Koliko se naših predaka žrtvovalo i uzidalo u temelje Crne Gore, pa da sad ne pokleknemo i sve to rasturimo. To je, u stvari, sublimisano pitanje koje lebdi u svim kontaktima i dobro mi dođe kao šlagvort.

„Viđi Pope, te kosti i žrtve su ono što nas obavezuje i čini odgovornijim od drugih za sve što dolazi. Ne možemo se porediti sa onima čije su najviše žrtve bile „babe” koje su padale pod neprijatelje. Ovo je proces i odvija se kako i koliko može! Viđećemo što će ovi važniji i pametniji od nas učinjeti, sad se kida i driješa, a mi ćemo i dalje ka’ i dosad.”

Priśećamo se, kako je prije dvanaestak godina, kada se potpisivao Apel za mir, protiv bezumlja rata i sramnog marša naših zemljaka na Dubrovnik, u vas cijeli Nikšić svoj potpis ispod Apela samo stavilo četvoro (more bit da neki „prvoborci” nijesu tada bili kući). U to četvoro, samo dva prezimena, po dvoje iz jedne familije.

Ako bude pameti, naći najbolji način, pa pod svojim imenom stići do cilja. Pošto proeglenisasmo bi nam lakše pratiti obraćanje.

Crnogorci, najzadnja nacija na svijet’?

Kako slušam gdina Đukanovića tako mi se misli roje od Skadra do Rastoka.Od kad znam za se vazda sam bio protiv svake vlasti, i tako će ostati. S druge strane, vazda sam mislio da je „gen čudo” i kućni prag najviša planina. Kako da ne gledam jesu li krlje iz panja – mnogo mi je lakše znati dokle se od koga može šta očekivati. Mada se dosta toga, naročito u Crnoj Gori promijenilo. Eto, otkad su u Cuce stigli džada i vinjak, niđe onih starih Crnogoraca. Međutim, Milu Radovanovom znam porijeklo s obje strane u posljednjih trista ljeta i on se, bez zazora, imao našto nasloniti, kao jedan i po jedan Crnogorac. Kao predstavnik DPS-a mora biti tertian malo inače. Vjerovao sam mu kad je rekao da je svoju političku sudbinu vezao za projekat samostalne Crne Gore. Mnogi su realizaciju toga projekta, nadajmo se s pravom, vezali za njega. Sad, koliko sam pratio, ne mogu se oteti utisku da je, u borbi za taj projekat, bio poprilično usamljen. Je li se, osim na one iz kuće i nekoliko „Draga Spasojevih” (strpite se, razjasniću) mogao komotno osloniti i na koga? Hoćemo li biti u prilici doznati koliki su i kakvi pritisci vršeni da se prihvati Solanina varijanta, kojom niko, osim ćutuka, nije zadovoljan. U krajnjem, prije no se bacimo kamenom, možemo li se komotno pogledati u ogledalo i reći da smo učinjeli sve što je u našoj moći da se Crna Gora vrati sebi?

Naravno, ko je na najvišem mjestu, taj je i najodgovorniji i to svak rješava sam sa sobom. Sa toga visokoga mjesta vjerovatno je mogao spoznati Crnogorce, bolje rečeno svoje podajnike, kako su ih u stari vakat spoznavali oni koji su njima upravljali (samo iz pisama Petra I vidimo da ta slika i spoznaja nije ni malo vesela i ruši mnoge stereotipe kojima bolujemo). Koliko i đe gođ mogu, branim zemljake, a ako ćemo pošteno, kad bismo nasamo pričali, zagrdio bih brata Rusa, Pučkova, koji je sastavio najporazniji izvještaj o Crnogorcima, poslije uspostavljanja naših odnosa sa Rusijom Petra Velikog 1711. godine. Drugi put ću o tome, ako ve zanima.

Pričao mi je đed, kad su probili žice i spremali se da uđu u Skadar, da u predahu borbe, neko sa tvrđave na turskoj strain, doviknu Crnogorcima: „Udri, najzadnja nacijo na svijet’, poslije nas!” Nezgodna asocijacija, ali pričam vam po amantu. Mora da nas je brat Turčin poznavao kao sebe i pošteno locirao, ali se tješim da su samo veliki svjesni svojih mana. Kako reče onaj Inglez: „O, najmanji od naroda, o velika Crna Goro!”

Koliko je samo na tome Skadru izginulo tadašnje mladosti, uludo, uz one poznate „bataljone smrti” (volio bih napraviti nagradnu igru koliko bi Crnogoraca znalo šta su to „bataljoni smrti” i „Crnogorska bijela vojska”; to ne uče đeca u školi, štrajkuju nastavnici, a inače znaju samo tuđe besposlice i krive mitove, a ministar prosvjete sa saradnicima ni mukaet).

Kakvo je stratište i junačko bojište ostalo u spomen Vasojevićima i Lješnjanima na Bardanjoltu. Kad vide u koju im je bandu potomstvo udarilo i u kakav se manit lik obratilo, te ruši sopstvenu podumijentu, u grobu bi se obrtali.

Sedmoglava aždaja

U vrijeme kralja Nikole, jedan od rijetkih ljudi i junaka, koji je svakom prilikom išao uz nos kralju, to jest bio opozicija iako se to tada nije tako moglo nazvati, bio je Draga Spasojev, iz glasovite kuće Nikolića. Ele, što će bit! Došao, jednom, Nikola Mirkov u posjetu Nikšiću. Oko njega, ka vazda oko glavara, najviše pestokupljevine, a ima i uglednika i čazbenika. Naprema se vidi Nikola Dragu, a znajući da on nema dlake na jeziku, namjerno ga žbarnu: „Viđi, Draga, kako me vole ovi moji Nikšićani.” Draga, onako s nokta, u prolazu otposla: „E, moj Gospodaru! Ne daj bože da ti dođe teško, sva bi te ta fukara ostavila, a Draga Spasojev nigda!” Tako i bi. Zarad onijeh koji ne znaju napomenuću da je Draga do potonje ure bio uz svoga kralja. Šta ovo bi, te mi Draga Spasojev pade na pamet?

Sad u vrijeme sadašnje. Kad bi čovjek sabrao sve što je o predsjedniku Crne Gore izrečeno, od najbližih (mislim politički), pa do najdaljih, koji bi ga u top metnuli, dobilo bi se čudo neviđeno. Morao bi se čovjek zapitati: Je li na čelu Crne Gore običan smrtnik ili sedmoglava aždaja. Toliku energiju, ispada, nije imala ni ona raketa što je na Mars odlećela.

Kroki bi izgledao ovako, da ne kažemo radni dan: Odleti neđe do Kipra ili Kopra, za Marlboro. Utovari u avion, pilotira do vojnog aerodrome, istovari robu, pa utovari na šleper. Otole do Bara, ukrcavaj na gliser, pa forca Italija. Tamo, uzmi pare, pa ih pretvori u oružje ili narkotike, brzo nazad – evo formirajte komisiju, naći ćete svjedoke koji će se zakleti, da su ga viđeli makar u gliseru.

Usput, odradi dvije-tri sačekuše i razbij crkve. Onda stigni na vrijeme da izigrava bebi siterku i ušuška opozicione liderčiće, da ih ko, a naročito mediji, ne ucvijeli. Potom trkni i uređuj novine, uz rigoroznu cenzuru. Pred veče učestvuje u svjetskoj zavjeri protiv vaskolikih, izazove monetarni haos u Argentini… Pored toga, izgleda da je stizao i da se bavi državničko-partijskim poslovima:

1). Od pravljenja partije koja je počela da prepoznaje Crnu Goru kao državnu cjelinu; što nije bilo ni malo lako ako se uzme u obzir da je morao da mijesi amorfnu i beslovesnu masu (u jednom dobrom dijelu) kojoj se „nije valjalo uzimati” sa – čuj izraza - „manjom polovinom” koja se odvojila uz Momu, pa jopet razdrobila, ko da više; 2) Do zaokruženja programa koji je i napismeno potvrdio da će se boriti da Crna Gora bude samostalna država, samo kad bi moglo da se mnogi ne mrdaju, po sistemu „lezi đe si, Lesi”; 3) Trebalo je u borbi za državno ime i opstanak da izdrži solanisanje i begeniše tuđe pričine, dok se ne nazre cilj – samostalna, uređena, priznata i uspravna Crna Gora.

Samo da se nadamo da nije na horizontu, kao u onom vicu o komunizmu – što mu se više približiš, on sve dalji. Sad crtu, pa sve ovo saberimo. Vala i da je aždaja, do jada bi bilo. Za to vrijeme, okolo su stojali i seirili. Ako uradi, uzeo nam je projekat, ne valja ovako. Ako ne uradi, znali smo, uletio je u „mišolovku” i crvi mogu da izgamižu. I inače su „Crnogorci bolji za riknut’ no za pomust”. Supartijci ispeglali dresove, pa će se obući kad vide koja je igra na programu. Ne može Milo sve sam, uz pomoć nekoliko „Draga Spasojevih”, treba pregnuti sa više strana.

Zajedno za Crnu Goru

Sad šta mu je tu mu je. Ako se i dalje bude prežalo, u četiri ćoška, po četiri mačka, nadgornjavalo, utvrđivalo prvijenstvo i prvoborstvo, važnija bila pizma i sujeta, otimalo oko glavarstva, spoticalo, pregonilo oko toga što je važnije, ko je odstupio, a ko pristupio i ne zaslužujemo drugo, no da se pokrijemo ušima i ćutimo.

Nema poslova u plahih glavara. Rješenje je prosto. Pokazati, ali svi od reda, da je Crna Gora iznad svih nas. Za nju se dosta ginulo i taj dug je namiren. Trebaju nam mladi naraštaji, koji će znati zašto i đe da žive – za prosperitetnu i srećnu Crnu Goru, po njihovoj mjeri. Ne žrtvujemo ništa od sebe, no za svoje potomstvo.

Zato gospodo i kolege (da ne kažem: drugovi), na gumno, pa dogovarajte, pošenite „tetke” iz fotelja, nijeste srasli. Ko najviše ima, neka najviše i priloži. Iako pametniji popušta nervno, mora se malo izgubit’ da bi se dobilo, a ne drobilo…

Svojevremeno je Ješo pisao da koliko gođ se partija osnuje u Crnoj Gori, sve će biti komunističke. Čini se da je sada malo drugačije. Osim one grdne mješavine komuno-fašističke (ne bi im se čorbe smiješale, ali ih zla nakana drži na okup!), izgleda da će sve partije što se osnivaju biti liberalne. Trebalo bi bar ovi komadićak vremena da Crna Gora bude jedna pratija, a poslije ćemo lako. No, đe ćeš so u more sipat’ i pametnije od sebe śetovat’…

 Nikšić, prepisano 11. IV 2023