Hristos Voskrese! Za koga?

Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis 

Mi sa Balkana smo, Gospodo i Drugovi, jedan svijet, drugi je Evropa. Želimo do nje stići, u nju ući, a sumnjam da će se ikada usaglasiti ta dva pogleda na svijet i život: balkanski i evropejski Opet ćemo, i kad srastemo u Uniju (ako je do tada ne odnese vrag u nigdinu), biti rubna destinacija u svemu. U njoj dovijeka - barbari.

Daleko smo mi od Evrope, Gospodo, najviše i najdalje po stepenu svijesti. Lobotomija naših zaluđenih naroda je daleko odmakla, ali se još svrdla po našim klimavim ubjeđenjima. Besmislene informacije, turske tv-serije nama poklonjene da bi zaboravili i zastranili, ubjeđivanja u demokratske principe, spomenici o putu na Zapad. Nova moralistika, a moral u ropcu. Norme koje se ne mogu steći bez trusnih preinaka. Kojima nismo skloni, koje, čemu lagati, mi i ne želimo. A ne priznajemo da je tako. Nismo mi posve za rad i sigurnost. Nešto između.

A vrijeme ide, galopira, stare se uspomene gube, novim mogućnostima nismo vični. Naši životi nalik su sve tanjoj pređi za klupko u koje nas namotava stvarnost. Neću uskoro ni sebe prepoznati: ma ko je to bio Jovan Nikolaidis?

Kad se u poimanju stvarnosti prekine veza između etičkog i estetičkog, makar oboje bili u fazi embriona (jer smo mi nedovršeni nacioni, nedovršene građanske individue, nedovršeni radnici, seljaci i inteligencija), onda se kod nas, kao nova nada koju smo tobože proizveli na putu ka Evropi, u mahnitoj energiji, rađa - kič. Kič u svemu: politici, umjetnosti, radu i neradu, religiji i nauci, u ljubavi i prijateljstvu, kič kao dominantni produkt sadašnjice onih koji su preskočili svoje živote, oskudne duhom i voljom za zalaganje. Uime iluzije da smo nova snaga evropejska. I to što nas je namamilo da se na put krene domanovićevski, i to je - kič. Slijepi narodi kojih vođe vòde do ivica ponora.

Površnost. Mi smo u površnosti šampioni.

Crna Gora jest’ malena, al’ je časna i poštena, čuje se sa naših svjetionika politike. Znamo li da ćemo doista biti veliki onda kad malodušnost zamijenimo velikodušnošću. Umišljenost, teška epidemija svecrnogorskog bića, truje sve oko sebe. Mi smo tako maleni, a uvriježeni u vjeri da nešto značimo svijetu. Razigrana sitnež sred prostora u kome smo tek mrlja.

Razgovaram sa prijateljicom u Podgorici, koju slučajno sretoh nakon milion godina. Kafa i razgovor:

„Idem da podivljam. Divljina je tobožnjem intelektualcu idealno stanište. Zastave samoće. Imam poznanike u Crmnici, kamena utočišta pradomovine: Utrg i Podgor. U Albaniji, oko Skadra, prijatelji iz katolička sela mi otvaraju ograđa. Vino je valjano ove jeseni. Minuli su i koljodnevi: cika nesretnih životinja odjecala je doljem, ljudske svinjarije oko ognjišta, čvarci i kikot. Natovariću krvotok holesterolom. A ako to preživim, tokom godine koja se odmotava, otvara se stara rana: rad na romanu iz crnogorske istorije 16. i 17. vijeka. Fantazmagorija, ali i dokument o veličanstvenosti crnogorskih predaka. Gdje Petrovića. Isukrstu hvala, još nema da nas srbofilstvu uče. Roman koga već deceniju andio uništenja grebucka u mojoj glavi. Samo da krenem olovkom. Tada će mi, draga moja, trebati tvoja pomoć: redigovanje. Naći ću vremena i da zajedno, ponovo, popijemo čaj u Pdg. Uskoro, ubrzo... Zdravlje mi je kuća na osami razvaljenih zidova, ali - je li to razlog da ne udahnem, makar i uz kašljucanja, dio ovog šporkog zraka, koga nam tmurno vrijeme daruje.“… 

Njen je upit kratak:

“Kaži mi: kada će se pojaviti nova knjiga - jedva čekam! A potom, zaslužio si da uroniš u divljinu - dosta je ove cg pseudo-civilizacije. Vratićeš se nov-novcijat”…

Odgovaram:

„Vratiću se obogaljen saznanjem da svijet, od koga kanim bjekstvom skriti preostalu nostalgiju za njim, nije odolio, skoro je posve ruiniran uzduž, poprijeko, spolja i iznutra. Sve se u njemu dodatno siromaši obiljem bespotrebnih stvari. Dvije strane mosta: jedna još odbija na svom nasipu bujice novog vremena, dok su drugoj strani ćuprije navukli dovoljno betona i željezne armature, da pouzdano svjedoči ledenom čvrstinom naš opšti raspad. Na mostu već maršira komesar evroatlantskih integracija odjeven u sivo. Dakako: uz pomoć Amerike, planetarnog žandarma. I čemu onda biti nov, draga moja, nov-novcat, kad moraš biti star-prestar? Sanjarija je puno, ali ne pomažu da očima jasno ne vidim sebe oko sebe.

Ti si dobro odgojena gospođa koja povlađivanjem nudi nadu poznaniku. I on je uzima, kao još jedan dar od svih onih koji još znaju za me, za život cijeli.“