Sveti Sebastijan Balkanski

Autor: Filip Milačić, gostujući naučnik u MacMillan centru Univerziteta Jejl (magazin.nzz.ch)

Balkan ima novu političku zvijezdu. Jakov Milatović pobijedio je sadašnjeg predsjednika Mila Đukanovića, koji je državom vladao više od 30 godina, na predsjedničkim izborima u maloj državi Crnoj Gori početkom aprila. Od tada se Milatović smatra svjetionikom nade za crnogorsku demokratiju, zapravo demokratiju na cijelom Balkanu: obožavatelji ga hvale kao nekoga ko nije zainteresiran za stabilizaciju i konsolidaciju vlasti, već za ekonomske reforme i demokratizaciju.

Milatović, 36, politički je početnik. Kao ekonomist 2020. godine imenovan je ministrom ekonomije i ostavio je dojam tehnokrata. Za vrijeme ministrovanja ostao je čist, što nije mala stvar s obzirom na notorne korupcijske afere političke elite u Crnoj Gori. Za razliku od mnogih političkih aktera u regiji, on nije postao glasnogovornik etno-nacionalističkog narativa. Milatović je nakon izborne pobjede obećao reforme i ulazak male jadranske zemlje u EU u roku od pet godina. Moglo bi se reći prava sreća za demokratiju.

Pažljiviji pogled otkriva drugačiju, manje prijateljsku sliku. Prilikom osnivanja njihove stranke prije devet mjeseci, Milatović i njegov suborac, tadašnji ministar financija Milojko Spajić, besramno su zloupotrijebili svoje položaje. Najprije su progurali poreznu reformu pod nazivom “Europa sad”, kojom su se svim zaposlenicima debelo povećale plate, a zatim su svoju stranku nazvali po popularnom poreznom programu. Upitno je i njegovo opredjeljenje za pluralizam, jer je kritički nastrojenim novinarima lokalnog javnog servisa prijetio izbacivanjem, a svoje političke protivnike sažeto opisao kao "zle". Zanimljivo je i da je Milatović najavio da ni nakon izbora neće podnijeti ostavku na mjesto potpredsjednika stranke, što je zapravo očekivano od predsjednika svih građana, kako se predstavlja.

Milatović si je kao cilj za parlamentarne izbore zakazane za jun zadao dvotrećinsku većinu. To želi stvoriti zajedno sa desničarskim partnerima koji obožavaju režime Vladimira Putina u Rusiji i Aleksandra Vučića u Srbiji. Za šta je korisna dvotrećinska većina u parlamentu znamo od Viktora Orbana i njegovog autoritarnog stila vladanja u Mađarskoj. U svim ovim političkim borbama Milatovića snažno podupire i pravoslavna crkva. Njena je politička uloga važna: promovise interese Rusije u regiji i stvara etničke napetosti, navodi se u rezoluciji Evropskog parlamenta. Čak i nakon početka agresorskog rata na Ukrajinu, pravoslavna crkva u Crnoj Gori Rusiju naziva "svetom". Takođe želi ograničiti prava žena i seksualnih manjina.

Zašto sve to previđaju njegovi obozavatelji na Balkanu i Zapadu? Dio odgovora svakako leži u osobi njegovog prethodnika Đukanovića, koji je i sam postupio nedemokratski zgrabivši previše vlasti. Ali drugi dio odgovora je da zapadni promatrači previše sužavaju politiku na Balkanu na pitanje korupcije i ekonomskih reformi. Milatovićeva proeuropska orijentacija daleko je više politička računica nego duboko uvjerenje. Novi svjetionik nade u regiji mogao bi se stoga pokazati više kao političar à la Sebastian Kurz - mlad, moderan i odvazan izvana, ali autoritaran iznutra.

Prije svega, međutim, Milatović izgleda kao tip političara (najčešće su muškaraci u pitanju) koji se posljednjih godina etablirao u mnogim zemljama. Ovaj tip reducira demokratiju na njen učinak. Za njega je demokratija samo sredstvo poboljšanja životnog standarda građana, ali prije svega njegovih birača. To je upravo ono što želimo, moglo bi se reći. Nažalost ne, jer ovakav pogled na politiku ide nauštrb demokratskih normi i načela. Građani postaju pasivni i zahvalni primatelji velikodušne politike redistribucije. Stoga se trebaju osjećati osobno zahvalni velikodušnom političaru. To dovodi do personalizacije i akumulacije moći s jedne strane, te obespravljivanju građana i slabljenju diobe vlasti i vladavine prava s druge strane. Uostalom, koje će pravosuđe uspješno djelovati protiv nekoga ko je preko noći osigurao debelo povećanje plaće?

Na kraju, ali ne i najmanje važno, ključna je i uloga crkve koja političaru poput Milatovića daje privid moralnosti. S druge strane, opozicione stranke, kritički mediji, nevladine organizacije ili demokratske institucije koje ga kritiziraju ispadaju pokvareni i zli. To opravdava napade protiv njih. Drugim riječima, navodno lažna pluralistička demokratija se potkopava u ime istinske jednolicne demokratije. Svjetionici nade izgledaju drugačije.