Ko ne pamti, iznova proživljava

Za Antenu M piše: Nemanja Batrićević

 Juče je obilježeno 100 godina od stravičnoga zločina u kojemu je stradala porodica crnogorskoga ustanika Petra Zvicera. Navršio se tačno vijek otkako su srpske okupacione snage, predvođene majorom Dragutinom Kecmanovićem, žive spalile Petrovu majku, ženu, sestru, maloljetnog brata i troje đece. No za standarde „bratske“ okupacije ni to nije bilo dovoljno. Petrovu babu Đurđu vezali su za drvo trešnje pred kućom da gleda kako u plamenu nestaje sve za što je živjela. Ubrzo je i ona preminula od užasa kojemu je svjedočila.

Ubijeni su jer su bili Crnogorci. Ubijeni su jer nijesu prihvatili da mirno predaju svoju državu, identitet i istoriju.

Na ceremoniji otkrivanja spomen-ploče u Cuckome selu Rokoči bilo je prisutno oko 1000 građana. Među njima nije bio nijedan predśednik crnogorskih partija. Nije bilo nijednoga od njihovih potpredśednika. Gotovo da nije bilo nijednoga člana predśedništava partija. Dakle, otprilike 50 najviših funkcionera crnogorskih partija juče je imalo važnijega posla. Među tih 1000 ljudi, bilo je nekoliko pojedinaca koji su odbornici ili funkcioneri u lokalnim parlamentima. Stogodišnjica stradanja Zvicera je za rukovodstva crnogorskih partija, čini se, previše – lokalno, plemensko i katunsko pitanje. Stranci to ne razumiju. Tu nema političkih poena.

Ako griješim, rado ću se ispraviti. Bilo bi mi žao da sam se o nekoga ogriješio i nema demantija koji bih radije napisao.

Istina, selo Rokoči udaljeno je i nepristupačno. Mnogi su vjerujem željeli  da dođu, ali su bili spriječeni. Sigurno su onda nešto napisali. Ipak…nijesu. Da ste se informisali sa tviter profila crnogorskih političara, gotovo da ne biste ni znali da se navršilo 100 godina od zločina čija je monstruoznost postala sinonim za „bijeli teror“. Stogodišnjica stradanja porodice Zvicer nije se „kvalifikovala“ za post na profilima na kojima inače možete pročitati sve o trajektu, zaduživanju, kriptovalutama ili susretu s predstavnikom neke strane fondacije.

Važne teme, priznajem. Svakog drugog dana, osim jučerašnjeg.

Juče je bio dan da pokažemo da smo kao zajednica naučili da pamtimo. Juče je bio dan da pokažemo odlučnost da ne budemo osuđeni na „vječno vraćanje istog“. Juče je bio dan kad sve ovo valjda nijesmo morali objašnjavati onima koji nas predstavljaju.

Mada, možda prećerujem. Na kraju, čemu ljutnja? Mi ćemo ponovo dobiti priliku da ih izaberemo 11. juna, a oni će ponovo dobiti priliku da se iskupe.

Za tačno sto godina.