Najvažnije je da je razvlašćen DPS, sad možemo demokratski i ćutke da- propadnemo

Za Antenu M piše: Jakov Daković

"Razvilo se crno vreme opadanja
Nabujao šljam i razvrat i poroci
Podig'o se truli zadah propadanja
Umrli su svi heroji i proroci.
-------------------------------------------
Pokradeni svi hramovi i ćivoti
Ismejane sve vrline i poštenje
Poniženi svi grobovi i životi
Uprljano i opelo i krštenje..."

Tako je, prije sto i kusur godina pjevao Vladislav Petković Dis. Sounds familiar?

Zaista, čudna su vremena došla, hristoljubivi čitaoče. Kad bih bio katastrofičar kao Basara lako bih mogao reći i posljednja ali ne vjerujem u taj koncept. Najiskrenije bih volio da svijet propadne ali slutim (a slutiti još jedino znam) da ova samsara nikad neće prestati.

Neki dan sam gledao odlazećeg premijera. Kad se on pojavi na ekranu obično odmah promijenim kanal ali ovaj put me njegova šarlatanska pojava zadržala na par minuta. Zacijenjen od smijeha a možda i od nekih stimulativnih sredstava uvjeravao nas je da je stanje u zemlji nikad bolje i da će sezona biti "megauspješna". Ni na kraj pameti mu izgleda ne pada da ga od zidina spuškog zatvora dijeli samo volja tužioca Novovića i šutnja Rada Miloševića.

Da rijeke votke teku Crnom Gorom to mi je jasno i bez Abazovićevog proizvodnog pogona.To je tako još od onog nesrećnog 30. avgusta. Možda znate već da ne volim istoriju i tradiciju, da me apsolutno ne interesuje ko je ubio Pavelića. Ni Hitler mi ne bi bio interesantan da nije bio član crne lože "Thule Gesellschaft". Smatram da krizi crnogorskog društva treba pristupiti ontološki. Da, ako je ikako moguće, pokušamo da izađemo iz terminologije Drugog svjetskog rata ili 1918-e i sagledavamo stvari onako kako se sada dešavaju. Tačno je da su njihovi uzroci u prošlosti ali ne davnoj već skorašnjoj. Već sam negdje rekao: kad je Pink dobio licencu u Crnoj Gori tu smo se mi oprostili s kulturom, moralom i normalnim ponašanjem.

Znate, 1999-e se desio do tada najtraumatičniji slučaj "vršnjačkog nasilja" u SAD-u. Eric Harris i Dylan Klebold nisu bili ni klasični zlostavljači a ni oni koje zlostavljaju. Bili su autsajderi. Klonili su se društva a drugi su se klonili njih. Jedan od njih je bio opčinjen nacizmom i za to, čini se, niko nije mario. Nabavili su automatsko oružje i desilo se što se desilo. Niko u američkoj javnosti nije ni pomišljao da je slučaj Columbine samo početak masovnih pucnjava u školama koje danas traumatiziraju američko društvo do tačke usijanja.

Čak i više od porasta nasilja u Crnoj Gori brine me opšta ravnodušnost. Znate ono: "Ah bože moj, đeca su se uvijek tukla". Ne baš sasvim tačno. Tukla su se, ali to nije imalo razmjere epidemije. Zlo se sprečava u korijenu. Ako ne želimo da se i nama dogodi Columbine trebalo bi nešto činiti. I ombudsman reče nešto u stilu da je "12 i pet". Dok su trajale litije (a koje su omogućile sve ovo) isti je ćutao. A Crnogorci su govorili "Ne śekiram ti se mnogo." E pa, možda je trebalo.

U svima nama postoji izvjesna količina agresivnosti, "kapital mržnje" kako ga naziva prof. Ivan Čolović. Frojd ga povezuje sa instinktom Tanatosa koji djeluje kao protivteža sili spajanja, za koju su zaduženi ljupka Venera i nestašni Eros. U stabilnim vremenima, višak adolescentskog bijesa se prazni kroz punk i metal koncerte ( tamo gdje ima urbane kulture ) i kontrolisano, ritualizovano stadionsko nasilje. Kad naši tinejdžeri ne bi slušali trap i narodnjake ( za mene isti đava') ja bih im preporučio sjajni beogradski bend "Direktori", majstore huliganskog panka. Meni slušanje te grupe, posebno albuma "Evo vam ga" bolje djeluje nego bilo koja anger management tehnika. Ali ti klinci su nažalost navučeni na muzičko smeće i teško ih je, ako ne i nemoguće, preobratiti na hardcore i metal. Uzgred, u pravu je Anđa Backović kada kaže da iza maloljetničke agresije vidi strah. "Imali su nesrećno detinjstvo, zato vole kada ih se plaše." Ali ima tu još dosta toga. U društvu u kojem je mjerilo uspjeha broj nekretnina, fensi auto i botoksirana djevojka ne treba da nas čudi što mnogi žele da do toga dođu prečicom.

U riznici mudrosti dr-a Dritana, ( a koje će se jednog dana izučavati na Harvardu) ipak se ističe ona da bismo svi trebalo da se ugledamo na Mila Božovića. Razumije se, to je rečeno prije ovog nezgodnog slučaja. Postavlja se logično pitanje šta je to značilo. Svi treba da postanemo dileri kokaina, možda to? Filip Adžić je otišao i korak dalje pa izjavljuje da "želi da vjeruje da je Božović nevin". Razumijem ga potpuno. Mnogo je ljudi tu interesno uvezano i ako Božović progovori pola URA- e će se naći iza rešetaka. Novović je pokazao da ima integriteta ali tek hapšenje Adžića i Abazovića bi mi vratilo potpuno povjerenje u tužilaštvo. Miodrag Lekić svojevremeno na plenumu reče: "U pravnoj državi, tužilac može da uhapsi čitavu vladu." Pa da vidimo.

U međuvremenu, život ide svojim tokom. Prijetnje, pozivi na progone, apatija, beznađe i zabavljanje javnosti gdje će biti inauguracija čovjeka koji je pukim slučajem postao predsjednik.

Vox populi, vox Dei.

Ili, u našem slučaju - glasali ste, dobili ste. Najvažnije je ipak da je DPS razvlašćen tako da sada, kad smo postali društvo u kome je mirna smjena vlasti moguća, možemo demokratski, civilizovano, mirno i ćutke - da propadnemo.